RTV Teorija i praksa

i značajne tehničke trikove Zan Kristofa Avertija, fiksirane na traci moguče bi bilo pokazivati na svakom filmskom platnu. Godine 1962. pojavljuje se pomodna reč „specifičnost”. Pošto naša epoha ima posebna osećanja za prekrasnu preciznost, ona se time često koristi. Tako su ponikle razne teorije o „specifičnosti” televizije. Dogovorimo se. Ako je reč o prikazivanju scena aktuelnog karaktera tu se onda, nesumnjivo, televizija razlikuje od filma. Ali, ako ih predaje brže od kinematografa, ona to ne može da radi drugačije. I kad se govori o predstavi gde umetnička vrednost ne zavisi od vremena, televizija, to novo sredstvo rasprostiranja - ne postaje i novo izražajno sredstvo. Šta je taj „mali ekran” čime su nam probili uši? Ekran je veliki ili mali u zavisnosti od rastojanja koje ga deli od gledalaca. I največi filmski ekran izgledače malen ako se na njega gleda sa velike udaljenosti. Neče još dugo televizijski ekran imati današnje razmere, uskoro če se sva rasuđivanja o njegovom malom gabaritu moći uporediti sa sudbinom lišča koje opada. Druga priča koju su izmislili teoretičari: bitne razlike u opažaju neposredno prikazanog događaja i taj isti događaj prethodno snimljen na filmsku traku i zatim predat u etar. Televizijski gledalac ne može da zapazi tu razliku ako se u drugom slučaju (a to nije ništa drugo no film) koristi odgovarajuča tehnika snimka. Još jedna besmislena izjava: televizija kao da sa mukom izdržava masovne scene, a krupni plan kao da je jedan od bitnih atributa njene specifičnosti. Drugim rečima, televizija može lepo da fiksira samo partiju domina, a ne fudbalsku utakmicu. Svake nedelje nam dokazuju suprotno. Uzaludno je suprostavljati televiziju filmu. Jedno je produžetak drugog. Ali produžetak čije granice mi ne znamo. To ne znači đa je televizija prosti produžetak filma. I u samoj stvari ovaj novi način rasprostiranja - poželimo mu da postane i novi način stvaranja - ima dve prednoti: trenutnost, to jest mogučnost da događaj prenosi momentalno, i intimnost, to jest mogućnost da se prenosom obraća gledaocu i to njemu lično, a taj prenos u suštini, gledaju mulioni gledalaca udaljeni jedan od drugog. Rene Kler, Cinema d’hier, cinema d’aujourd’hui, (Film juče, film danas), Paris, Gallimard, 1970.

183