RTV Teorija i praksa

uvek držao mišljenja da nema ničeg nespojivog između reči i prikazivanja, da je reč generator prikaza. Kao dokaz može da služi čitav niz scenarija koje možda i ne bi trebalo neposredno snimiti na video-traku, mada tome teže neki mladi reditelji. U televizijskoj drami, posebno u predstaviS»e što pada i Iza zatvorenih vrata, nisu me interesovale izražajne mogućnosti televizijskog pozorišta, več upoređivanje tvorevina mašte snimljene na traku sa realnošču fiksiranom u reportaži. 1 uopšte težio sam da uporedim scenarije koji su odražavali savremenu misao, počinjuči od Kafke do predstavnika filozofije apsurda Beketa, Sartra (Sartre), Joneska (lonesko) i drugih - sa mogućnošču aparature, tehnikom dekoracije i pejzaža, igrom glumaca koji pokušavaju da ostvare ova duhovna stremljenja na traci dajući im novi život To me je mnogo više interesovalo nego delatnost pripadnika „novog talasa” koji su skinuli okove sa kinematografskog jezika naučivši da se apstrahuju od uticaja tehnike, što je za mene još odavno bilo razumljivo samo po sebi. Uvek sam davao prednost savremenim piscima zbog mogučnosti neposrednih kontakata sa njima a i zato Sto je njihov jezik dozvoljavao korišćenje savremene, tehnike, izražajna sredstva filma. Najčešče sam kod njih tražio temu braka [Soba, Razgovor, Buncanje udvoje )...Obraćajuči se temi porodice, a naročito odnosima bračnog para, televizija stvara to što ja nazivam „kamerni film”. Takva kamerna predstava dozvoljava, čak, koriščenje interesantne dramske forme: ličnosti ne osečaju neophodnost da govore glasno, nema potrebe za efektom krupnog plana, a dramska napregnutost ne slabi. Jedan kritičar je u to vreme pisao da je televizijska kamera u tom slučaju u ulozi provalnika - posrednika između glumaca i televizijskih gledalaca. Težio sam da moje ekranizacije, zahvaljujuči kameri koja svugde prisustvuje i sledi svakodnevni život, razbude misli televizijskih gledalaca kada su pred ekranom, kod kuče, u krugu porodice. ]a sam pristalica televizije koja uzbuđuje, obespokojava, jer samo ta njena osobina omogučava spoznaju života. Na žalost takva forma drame nije dobila potrebno priznanje na televiziji. Posle Rasinovog ßajazita koji donekle podseća na Kafkin Zamak (očekuješ jedan događaj, a dešava se drugi), a naročito posle Propalih andela prestao sam da se interesujem za kamerne televizijske predstave. U svojim traženjima obratio sam se pokretu intelektualaca (Sartr, Jonesko, Beket). Pokret me lično interesovao tako da je to odgovaralo mom stanju i

185