RTV Teorija i praksa

na jednom ili na drugom ekranu. I baš ta okolnost, prvobitno utvrđen pravac na mali ili veliki ekran, daje današnjem kinematografu takav dramatičan karakter. Da, nisam pogrešio: upravo dramatičan. Jer televizija može skoro sve. Tehničke greške malog ekrana lako se prikrivaju njegovom mobilnošču, sposobnošču za aktuelni odziv milionskog auditorija. Informacione, dokumentarne emisije, reportaže, sportska takmičenja - sve je to nedostupno filmu. I nehotice se dolazi do obeshrabrujučeg zaključka: da h uopšte i treba kinematograf? To malo, malecko, „skoro” nedostupno televiziji, a koje ostaje udeo u fihnu - zar je ono potrebno gledaocu? Zar se značaj tog kvaliteta ne prekriva gore navedenim prednostima? Ima se nad čim zamisliti i porazmisliti. - : Dosta je neobično slušati pohvalu televiziji iz usta stoprocentnog filmskog radnika. Filmski režiseri najčešće uueravaju da je film tananiji, estetskiji doživljaj od televizijskog filma. J.Kavalerovič: Pa u tome je cela stvar. Svakako tananiji i estetskiji. Ali koliko? Postoji U potreba - ne ove iU one individue, več opšta, da tako kažemo, iskonska čovečija potreba - za tim tananijim? A šta ako je to tananije bitno samo za određeni svet znalaca i, svakako, za same režisere? Ja sam namerno zgusnuo boje da bi pitanje odjeknulo svom siUnom svoje važnosti. Moji se filmovi često prikazuju na televiziji u Poljskoj i u drugim zemljama. KoUko ja mogu da prosudim takvo prikazivanje uvek je propračeno gubitkom umetničke vrednosti, istina ne uvek istim gubitkom. Neki sižei, neki stilski načini su za maU ekran nekad više nekad manje pogodni. Nije stvar u ozloglašenoj „kamernosti”, nije stvar u usporenom ritmu iU krupnom planu koji su, navodno, svojstveni samo televizdji. Stvar je u nečem sasvim drugom. MaU ekran kao da menja žižu dela; to što se dešava u prednjem planu on podvlači uveUčava, a nekad čak i preuveUčava, a ono što se razvija na periferiji, prikriva se, osenčeno je i postaje skoro nedostupno za prijem, Takva „kamerna” sUka, kao što je Voz stradala je ništa manje od veUkozahvatnog, epskog Faraona. Stvar je u tome što televizija primorava gledaoca da pre svega i najviše sledi fabulu. Nijanse radnje, sva njegova, da tako kažemo, periferija, ceo drugi plan, ili sasvim odsustvuju iU se svode na minimum. Niče umetnost posebne vrste: to je roman koji vi ne čitate, već gledate. Videti se mogu samo postupci, događaji, čitati se može o svemu, čak i o najtajnovitijim mislima. U „vizuelnom” romanu bitno je šta radi ličnost a ne kako radi.

195