RTV Teorija i praksa

Eto zašto se upravo na televiziji učvrstio serijski film kao najjače ovaploćenje principa audiovizuelne književnosti, gde vodeće mesto zauzima priča, intriga. I funkcije režisera su se u vezi s tim bitno izmenile. Televizijski režiser je danas više interpretator nego li stvaralac umetničkog dela. I mada ja ne vidim ništa loše da se početak koji pripada jednoj ličnosti vrača autoru - piscu, dramaturgu, scenaristi - a od njega i glumcu koji ovapločuje autorovu zamisao, ipak je to malo tužnoL.Jer za mene je ipak najvažnije umetničko viđenje koje ima svoj pogled, svoje misli koje ja hoču gledaocima da predam. Zapaženo je da je raznovrsnost pozicija poslednjrh godina povezana upravo s činjenicom da filmski majstori žele da sačuvaju svoju kinematografsku neprikosnovenost te su udvostručili, utrostručili pažnju upravo na to „како”. - : Vi imate u vidu stilske tokove poslednjih godina koje je kritika već nazvala „neoromantizam”? J.Kavalerovič; Bojim se preciznih, gotovih definicija, armiranobetonskih formulacija. U toku mog dugog delotvornog života bio sam okičen raznim nadimcima. Bio sam „verista”, „neorealisf’ čak i „postrealist”, zatim sam postao „liričar”, „ekspresionist” i „romantičar”, a posle filma Igra jedan popularni kritičar pokrstio me - „neodekadenf’. Nedostatak takvih određivanja je u pokušavanju da shvate novo po analogiji sa starim, onim što je bilo, onim što je poznato, Umetnost ne može stajati u mestu, umetnik takođe: nema ničeg čudnog što u raznim dobima i periodima njegovog stvaralaštva preovlađuju razni načini prihvatanja, tačnije sistemi umetničkog mišljenja. Ne treba u tome videti veliki greh, ali ne treba ni smatrati neprikosnovenim prolazna svojstva koje rađa momenat Nekada se svima činilo da je udeo kinematografa dokumentarnost Likovni sistem slika javno je težio ka verodostojnom, podobnom životu. To je bilo sasvim prirodno. Posle dugih perioda holivudskih standarda, svih priča o tome čega nema, posle uobičajenih i dosadnih produkcija „fabrike snova” htelo se lice okrenuti istini, svakodnevici. Pred кгај ni „holivudski standard” nije izmakao opštem uticaju, i on je naučio da svoje priče-bajke, priče-snove oblači u odelo nekog ' dokumentarnog stila. A onda je ponikla televizija i ceo taj pravac bio je do korena sasečen. Jer šta je televizijsko pričanje ako ne izvanredna, koncentrisana dokumentarnost? Mi vidimo reportaže sa stadiona i iz sportskih hala, reportaže sa svečanih zasedanja i sa mesta bitke, vidimo dokumentarne skice, dokumentarne intervjue... Film u tome ne može da konkuriše. Dokumentarni žanr koji je fihn pronašao, bio mu je izbačen iz

196