RTV Teorija i praksa

filmski radnici mnogih zemalja bacili upravo na tu oblast Uzmimo kao primer Kjubrika ili Tarkovskog. To su umetnici raznih pravaca i stvaralačkih osobina, različitih idejnih stremljenja. Pa ipak mi se čini da su oni pogodili опо glavno što je karakteristično za film danas i sutra. Oni se okreću od realnosti, no kao da teže da uzmu nešto što se nalazi izvan proste kinematografske fikcije, izvan svakodnevnog empirijskog materijala. Od svakidašnjice svojih junaka oni streme da dođu do njihove objektivne stv'arnosti, do postojanja po svetskim kategorijama. Ali to je, kako da kažem, jedna strana pojave koja se, ne baš precizno, nazdva neoromantizmom. - ; Ima i drugih? J.Kavalerovič: Svakako da ima. Stilistički pravci u umetnosti, kao po pravilu, stvaraju se kompleksom uzroka. Drugi uzrok tiče se ne toliko umetnika, koliko gledalaca. On je isto tako povezan s okolnošću da je televizija prisvojila monopol na dokumentarnost, ali je povezan posredno. Glavno je ovde u drugom - u gledaočevim traženjima interesantnih prizora, napregnutih priča, duhovno bogatih ličnosti... Mi često govorimo da današnja umetnost postaje intelektualna i beskrajno se divimo tome. A zar nema tu i negativne strane? Kod režisera koji ne zna granice sVog intelektualizma, film se pretvara u rebus, u kriptogram koji gledalac mora da razrešava u granicama svoje sposobnosti. Gledalac se tada na trenutak i sam pretvara u režisera, on treba da stvori traženu sliku prema polufabrikatima koji su mu dati. A režiser? Režiser postaje heroj sa ordenom јег pretenduje na prvenstvo i uklanja događaje ustranu upravo kad počinju da otkrivaju slobodno i bez predubeđenja. Proces prihvatanja takvog filma predstavlja za jednog gledaoca prijatan i dostupan rad a za drugog razdražljiv koji ničemu ne vodi. Nije ni čudo da je gledalac zaželeo predstavu, slike jakih karaktera, sa aktivnim ličnostima, sa sižeom otvorenim za uživljavanje. Reći čete da se od tih komponenata lako sastavlja uobičajen model koji se zove melodrama. Pa šta? Ne treba se bojati te reči. Ili, saglasno s modom za etiketama, hajde da tu pojavu nazovemo „neomelodrama”. Zašto bi termin bio rđav? Nije nimalo gori od drugih. - : Recite, zar bi se Vi prihvatili da postavite „neomelodramu”? J.Kavalerovič: Akp je „пео” onda zašto da ne?..A ako govorimo ozbiljno, moje današnje zamisli tako su neobične da se za njih neće naći podoban izraz u celom nizu od „verizma” do „neodekadentstva”. Ja sam uvek imao velike prekide u radu. Nije mi bilo zanimljivo da ponavljam ono što je nađeno i

198