RTV Teorija i praksa

ovaploćeno dobro ili loše - u prethodnom delu. Možda sam zato i dobijao tako od kritičara, јег su oni svakom mom delu prilazili sa pozicija prethodnog dela, Posle Veza pročitao sam u jednoj recenziji: najzad je Kavalerovič našao sebe...” Pročitao sam i uplašio sam se: a šta ako ja stvarno neču moči ništa drugo da uradim sem tog „nađenog”, „svog”? Vreme se menja, menjaju se okolnosti, menjaju se predstave o svetu, mora i umetnik da se menja ako hoče kao i ranije da ostane interesantan svom gledaocu. Kako su sebi predstavljali sekundu pre hiljadu godina? A kako - pre sto godina? Kako predstavljamo sebi jednu jedinstvenu sekundu mi, savremenici letova u kosmos i eksperimenta sinhrofazotrona neizmerne snage? Želeo bih da postavim film o današnjem čoveku i da ga postavim na današnji način. Ali iznad svega bojim se banalnosti: banalnosti po smislu i banalnosti po formi. U isto vreme izaziva mi odvratnost posao po principu „antištampe”: ma koliko izvrtao banalnost, njeno naličje neče biti otkrovenje. Slika treba da se stvara lako, kao sama od sebe, kao da sam takvih slika dosada postavio na milione, a u isto vreme slika mora biti unikat, neponovljiva...Nisam vas uplašio prebrojavanjem tih tabua? - : No pored mnogobrojnih „пе sme" postoji još i „neophodno”. J.Kavalerovič: Postoji. Moj film mora biti, prvo, politički film. Drugo, on mora biti predstava, ja bih čak rekao - atrakciona. Nemojte misliti da ti pojmovi jedan drugog isključuju. To sve zavisi kako se shvata politika i kako se tretrira atrakcija... Čuo sam i ovakvo mišljenje: svaki film - politička pojava. Dodajem: tim pre film umetnika iz socijalističke zemlje, jer naša umetnost ne skriva svoju političku tendenciju, ne izbegava svoju vaspitnu i didaktičku ulogu. Moju pažnju je več privukao jedan politički problem i ja nameravam da unesem srazmeran doprinos umetnika u moguče razrešenje. Druga zamisao nosi skroman naziv Večera. Predstavite sebi kako se jednom uveče sakupilo nekoliko Ijudi koji se dobro poznaju, za lepo pripremljen sto. Možda je to varšavljanin pisac ili umetnik - koji prima goste izMoskve ili Erevana. Ljudi razgovaraju, spokojno rasuđuju o svakidašnjim poslovima, pričaju gde su sinoć ili danas bili, šta misle o nekoj mrtvoj prirodi ili o nekoj skulpturi. Ali odjednom, nešto se dešava, kao da gledaocima pada koprena sa očiju i oni vide tragediju tamo gde ranije ništa nije zapaženo: ovome je rat odneo najmilije biće, ovog je sudbina kaznila drugačije, onaj se sprema na opasan eksperiment i gord je i srećan mađa

199