RTV Teorija i praksa

svoga neprijatelja namjerno otvorio sva vrata na kulisama i na taj način odvratio pažnju gledalaca. Ovaj primjer, a on nipošto nije bio iznimka, pokazuje do koje je mjere bilo potrebno da pred pozornicom bude jedan močni neograničeni gospodar koji može potčiniti glumce. Režiranjem u današnjem smislu te riječi započelo se tek prije nekih 60 godina. Antoan (Antoine), Firmen Žemije (Firmin Gemier), Linje Po (Lugne Poe), Žak Kopo (Jacques Copeau) stvorili su malo pomalo tu novu djelatnost, i pokazali koliko je neophodno bila potrebna. I zbilja, glumac prepušten samome sebi odrazuje danas več zastarjelo doba u kojem jedinka ima prvenstvo pred kolektivom, lični podvig nad namjerom kolektiva, osjećajnost nad razumom, često čak i sentimentalnost nad istinom. Doba režisera tj. naše doba, dovodi nas do jednog točnijeg razumijevanja djela, takvog u kojem razmišljanje, namjera i konstrukcija upravljaju osjećajima i organiziraju ih. Daleko od toga da bi ih ukinuh, oni im pomažu da se harmonično izraze. M orvan-Lebesk (Morvan-Lebesque) dramski autor i kritičar, nedavno je u Pozorištu naroda (Theatre des Nations) izrazio mišljenje koje vrlo dobro prikazuje ovo novonastalo stanje, a koje će nam pomoči da shvatimo put što ga je prešla režija: „Frederik Lemetr (Frčderic Lemaitre) danas više ne bi prekoračio rampu, a ono što nas je u tome Uku nekada ushićivalo (kakav čovjek - napustio je svoju ulogu u trećem činu Kina, јег je šampanjac serviran na pozornici bio slab) u godini 1959. spalo je na najniže odjeke u štampi. Jednako je vjerojatno da genij Rašel (Rachele) ne bi izdržao nesretno pisanje pape FeUksa i da bi sama Sara Bernar (Sarah Bernhardt) bila primorana ne samo da igra u cijelom komadu, več i da se okruži sposobnim glumcima i povjeri (vrhunac!) jednom režiseru, jer sama ne bi bila sposobna da se bez ičije pomoči postavi na scenu”. Опо što nas danas zadivljuje u jednoj predstavi jest to što punim pravom nazivamo njenim smislom, odnosno točnije „osvjetljenjem iznutra”, drugjm riječima: iscrpno tumačenje što nam ga daje mizanscena, dekor i igra glumca, koja više nije hazardna, već upravljana. Ovako organizirano kazalište doživjelo je več mnogobrojne uspjehe. Koliko se autora izvuklo iz neprilika, pročistilo, otkrilo: na primjer Viskonti (Visconti) Goldonija! ,Дагшп nimalo ne uništava osjećajnost; on je uzdiže i postavlja na prvo mjesto. Naš razum, naša nam osječajnost potvrđuje: to je bolje od realnoga, to je istinito. Sve je stvar ravnoteže; jedan komad samo razuman pada do osiromašenja, a samo osjećajni zapada u bezrazložnost i

203