RTV Teorija i praksa

bezobličnost ali kad se posdgne njihova ravnoteža, može se bez straha ustvrditi da se nalazimo pred remek-djelom”. Režija je danas, dakle, ušla u kazališnu, filmsku i televizijsku praksu. Cak i najbeznačajnijim komadima i posve komercijalnim filmovima treba pomoč režisera, realizatora Zamisao i predmet obrade, kako kaže Vilar, režija se i sa svakim režiserom usprkos svemu mijenja. Prije nego ispitamo specifičnost obilježja kazališnog, filmskog iii televizijskog komada spomenut čemo probleme s kojima se sukobljuju francuski režiseri kad saznaju da moraju po prilici u roku jednog mjeseca ili, u najboljem slučaju, za 45 dana postaviti predstavu na scenu. Život glumca u trupi praktički je nestao, јег zahtijeva prevelika sredstva. Žan-Luj Ваго (Jean-Louis Barrault) i Fabri prave su iznimke. Stoga se francuski režiseri prilikom svake nove realizacije nađu licem u lice s novim glumcima s kojima se moraju složiti za svako ostvarenje i poseban način izražavanja. Režija u ove tri umjetnosti o kojima je riječ, sadrži nekoliko važnih zajedničkih crta, iako način režije ostaje posve različit Najprije da ispitamo zajedničke točke. U sva tri slučaja režija polazi od nekog „teorijskog” teksta koji nije ništa drugo nego oznaka ili tvrdnja. Režija mora glumca dovesti dotle da on iz te mrtve oznake stvori pravi život osobe, tako da nam se čini da se on otkriva pred našim očima. Svaki glumac mora svoj lik prikazati prvenstveno jasno, i to tako da gledalac ne nasluti izvještačenost ili nespretnost interpretacije. „Čari” može nestati i zbog pomanjkanja homogenosti glumca. Režiser ima dakle zadatak, u svakoj od šppmenutih umjetnosti, da izazove i ogorči, da vodi i upravlja svakim glumcem, sve dok ovaj ne izvede prave i jasne osječaje. Isto tako mora paziti da se glumac u tim osječajima ne ukruti, več naprotiv, da mu oni podaju postojanu pokretljivost koja če ga osposobiti da zablista u životu uloge. Napokon, režiser će kod svojih glumaca morati izazvati neusiljenost, sposobnost da ni u jednoj situaciji uloge ne ostavlja dojam izmišljenosti. Ovi imperativi režije vrijede za sve vrsti predstava. Doista, uloga če uvijek sadržavati komponente ili vidove koji se stalno isprepliću, a to su ličnost, osječajni život (opčenito nazvan uslovnost) i situacije. Režiser «, mora neprestano provjeravati ispravnost uloge na ova tri plana i učvrščivati njihovo jedinstvo, dakle, prenošenje s jednog plana u drugi. Ipak, ako i postoje istovjetni zahtjevi, tehnika režije u kazalištu a osobito na filmu, u biti ostaje različita. U kazalištu se, prije svega, radi tako da se glumcu prilazi postepeno, opetovanjem „muskulature” uloge: zapravo ta muskulatura mora da u glumcu stvori naviku i snagu da igra neprekidno, u toku dugih mjeseci, a za to mu je potrebna

204