RTV Teorija i praksa

udio spontanlje i prirodnije. Odricanje režisera katkada uostalom i prividno - prisiljava giumce da sami izmišljaju ono što se ne bi usudili predložiti nekom strožem režisera Na taj će način svi učesnici, pa čak i tehničari, pokušati da nadomjeste režisera. Ako je to otklanjanje hotimično, ono može na vrlo spretan način pobuditi opče takmičenje. Na žalost, takova djela još uvijek nisu rezultati svijesti režisera; isto tako, ta metoda vrlo često dovodi do osrednjih ostvarenja, u kojima empirizmu pripadne suviše velik dio. Ako se u stvarnosti izvjestan broj kazališnih komada osniva na ispravnosti podjele uloga, bez režije koja bi nastojala poboljšati doprinos i kvalitet glumaca, treba reći da se u velikom broju filmova čini ista griješka pa se može shvatiti da iz uljudnosti ne dajemo suviše određene primjere. FORMALNA ILI RETORIČKA REŽIJA Primjećeno je da se s obzirom na anarhičnu režiju, a često u znak reakcije na nju, pojavila režija formalnog tipa. Bez dvojbe, bojeći se zla anarhije pojavilo se da se režiser raklanja i zaštičuje iza vanjske umješnosti koja se sastoji u mizansceni, nasrtljivim ritmovima, rasvjeti, zvučnim efektima, više nego u opravdanom otkrivanju „zvjezda” itd. Režiseri koji tako postupaju veoma često postižu neosporno ostvarenja koja im donose ugled. Uprkos nastojanju i vanjskoj dotjeranosti onoga što prikazuje, često čak i uprkos očevidnoj umjerenosti interpretacija, ne uspjevaju prikriti oskudicu stvarne invencije - pomanjkanje životnosti i poezije. Glumac je u predstavi najpotrebniji kotač koji oni ne postavljaju na prvo mjesto koje mu i pripada. Takova mu režija nimalo ne pomaže; glumac je izrabljen. Ta retorika vanjsldh sredstava kod svakog je režisera drugačija i može se lako prepoznati, ali ona zato kod istog režisera neće od ostvarenja do ostvarenja osjetljivo varirati. Takav režiser odabire za svoje glumce (često u najboljem smislu te riječi) „zvijezde” i katkada se utvrđuje, osobito u kazalištu, kako takav režiser odabira fizički tipičnog glumca, ali < bez invencije i sjaja. Režirati, onda znači, prostorno ih smjestiti tako da se izazovu efekti koji su često više akademski nego podređeni duhu djela. Neki mladi režiseri nikako ne mogu izbjeći ovoj formalnoj pogrešlđ pa neke mizanscene Žan-Juj Baroa i Vilara iznimno zapadaju u te mane koje su više zanatske nego umjetničke. U filmu nailazimo па iste tipove režisera koji svoja uputstva

206