RTV Teorija i praksa

identifikaciju, zamenila је intimizacija sa ponuđenim programom, Znači, umetnički učinak filmskog projekta ovde je umanjen intimnom autentičnošču ambijenta, mogućnošču da gledalac promeni program ili isključi televizor - svodeći to na nivo informacije koja sada izbija u prvi plan. Ali, kako ovaj napis nema ambicija da se dublje bavi ovim pitanjem, jer su argumenti za ovu priliku i površni i nedovoljni, autor bi svoja razmišljanja o „televizijskom filmskom slučaju” usmerio u drugom pravcu: prema pokušaju da se nešto konkretnije kaže o samom tekučem filmskom repertoaru naših televizijskih centara, politici tog repertoara, ciklusima i zastupljenim žanrovima, odnosno samim terminima kroz koje je filmski repertoar sa manje ili više uspeha funkcidnisao. U tom pravcu televizija, odnosno filmske redakcije naše televizije, pokušavaju da u kreiranju politike filmskog repertoara pođu istovremeno sa više nivoa: pre svega tu mislim na filmove odabrane da deluju unutar određenog žanrovski zaokruženog ciklusa/ ciklus „Melodrama”, ili .Дтегтко filmsko pozorište” /, ili da se kroz određene tematske naznake filmom posluži kao ilustracijom za ono o čemu če se docnije razgovarati / „Kino-oko”, i donekle „3-2-1 kreni” /. Tu dolaze i pokušaji da se prikazivanjem nekoiiko filmsMh ostvarenja prati neki od značajnijih reditelja i glumaca, ili pak razvoj neke od svetskih kinematografija. Na kraju dolaze filmska ostvarenja koja svoje mesto u repertoarskim shemama filmskih redakcija dobijaju jedino zahvaljujuči želji urednika i Ijudi koji o repertoaru odlučuju da gledaoce tim filmovima zabave. Veoma je važno pitanje u kojoj meri ima odstupanja i u kojoj su meri ona izražena. Jer, doslednost ispunjavanja određene sheme, odnosno kriteriji prilikom odabiranja filmova za određeni žanrovski ciklus i njihovo funkcionisanje - od suštinske su važnosti: uspeh zavisi u stvari od umešnosti izbora i samim tim repertoarskog kretanja unutar zamišljenog okvira, što je svakako uslovljeno određenim principima koji se logično nameču konstrukcijom odredenog ciklusa. Čini se da je pod udarom izneveravanja, odnosno nefunkcionisanja kriterija prilikom izbora filmova naših filmskih redakcija, najčešče film namenjen zabavi: tu se najčešče oseča nedostatak koncepcije i stiče utisak da se ti filmovi stavljaju na repertoar (u takozvanim „mešovitim terminima” koji se često menjaju) više u nameri da se njima televizija posluži kao nekom vrstom glazure za prosečan popodnevni i večernji program, a manje iz potrebe da se njima ispuni određen i formulisan repertoarski plan.

217