RTV Teorija i praksa

Тако, recimo, jedne večeri na ekranu možemo da vidimo film 0 političkom übistvu, a druge večeri ijubavni slučaj neke ledi kojoj nije pružena ijubav u detinjstvu pa zbog toga pati menjajuči Ijubavnike. Nije, naravno, samo u pitanju ovako drastičan primer izneveravanja koncepcijskog plana i sheme smišljene barem za jednu nedelju, več se to umnogome odnosi 1 na nedoslednosti u pogledu termina koje televizija izdvaja i predviđa za filmski program. Često se desi da se neki film stavi na repertoar u poslednji čas zbog promena u dnevnom ili ranovečernjem programu. Ili, događa se da gledalac jednostavno nije u stanju da se kontinuirano privikne na određen dan, čak i čas, kada če biti na programu film, što je, što se izvesne navike i kontinuiteta tiče, izgleda veoma važno za televiziju. Naravno, autor ovde nije misUo na ustaljene filmske termine koji zaista imaju svoj dugogodišnji kontinuitet, verovatno otuda i visok procenat gledanosti. TERMINI Na samom kraju spiska priloženog uz ovaj napis - šezdesetak filmova koji su poslužili kao povod ovoj temi - nalazi se više od desetak ostvarenja koje smo biU u pri Uci da vidimo u takozvanim „mešovitim terminima” / utorak, sreda, četvrtak, subota /. Očigledna je, već na prvi pogled, neodređenost koncepcije i programske orijentacije filmskih redakcija; naime, skala kretanja ide od filmova Holivudski frizer Hola Ešbija, Bagzi Melon Alena Parkera, Ljubavi, pomozi Alberta Sordija, Sova i mačkica Herberta Rosa - pa do filmova kao što su Noć posle teškog dana Ričarda Lestera, Na zapadu ViUjema Kodija, Azil Romana Zaluskog, Njujork, Njujork Martina Skorsiza, iU Od pakla do Teksasa Henrija Hataveja. Dakle, reč je o koncepcijskoj krivulji koja se kreče od mjuzikla do vesterna, od filmova rađenih u maniru holivudske psihologizacije Ukova, kao što je recimo X,YfZ Brajana Hatona, do filmova o pokretu otpora kao Sto je Azil Zaluskog, ili pak od drame o bračnoj Ijubavi sa primesom humora Ljubavi, pomozi Alberta Sordija, do parodije na teme gangsterskih filmova koju smo videli u Bagzi Melon Alena Parkera u kojem se deca koja glume odrasle, upucavaju iz mašinki na način dvadesetih godina šlagom! Kada je reč o ovako zamišljenoj koncepciji - nikako se ne mže govori'i o kontinuitetu, a još manje o nekim preciznijim t teriji’r.a, / žanrovskin* ili estetičkim, pa na kraju ni o rminoii 1 ■ ? r sn .ilrnovi koji ", se vrteU na гПа om e rann ; i ; i rinnn l . D 'Ogrc ■ shemu

218