RTV Teorija i praksa

ро svojoj strukturi i žaruovskoj opredeljenosti pogodnija za dkius ,Дшегlбко filmsko pozorište” - našla pored filmova kao što su Jonas Alena Tanera, Ofelija Kloda Šabrola, Mini i Moskovic Džona Kasavetisa, Dvosmerni asfalt Monte Helmana i Ostati gladan Džona Rafelsona. No, da se vratim .Дтегабкош filmskom pozorištu”. Dakle, radi se o tome koliko film može da se koristi instrumentima drugog medija, u ovom slučaju pozorišnog? Poznato je, naime, da je pozorište u odnosu na film statično, gotovo nepokretno (naravno, ne u bukvalnom smislu te reči). Dok je film sav u pokretu, bez konvencionalnih zakonitosti i dramaturških ograničenja pozorišnog konteksta, on upravo tom moči pokretanja, rezova, sublimiteta slike, i obezbeđuje sebi veoma široko tkivo iz kojeg se razvija još širi spektar organizama uhvaćenih u jedinstveno dramaturško delovanje, Pokazalo se, međutim, da pozorišni tekst i te kako može da bude zahvalno štivo za filmskd jezik, za nadgradnju elemenata i podizanje čitave dramaturgije na jedan viši nivo. Za to se može navesti nekoliko dobrih primera. Dolazi ledadžija (pozorišni tekst Judžina O’Nila) u režiji Džona Frankenhajmera - može da posluži kao prvi primer pozitivnog načina transponovanja instrumenata jednog medija u drugi, Centralne ličnosti ove drame su Ijudi okupljeni u baru Harija Houpa, u poznatom njujorškom kraju Grinič Vilidž. To je grupa sanjalica i usamljenika koji svoje iluzije i snove utapaju u piču, očekujuči da se pojavi Hiki, putujući trgovac koji tu navraća jedanput godišnje. On dolazi u određen dan, na Harijev rođendan, časti ih pićem i zabavlja vicevima na račun svoje žene i ledadžije sa kojim je jednom spavala. Međutim, Hiki koji se pojavljuje ovaj put je izmenjen čovek Sa neobjašnjivom žestinom ih nagovara da se otrgnu od pića, od svog sveta snova i vrate u realni život koji če ih osvestiti i otkriti im istinu od koje svesno, na ovaj ili onaj način, beže. Uprkos svemu, HiH naglo otkriva istinu o sebi; da je übio ženu. To je kulminacija ovog, po mnogo čemu, neobičnog i izuzetnog dela. Frankenhajmer je manirom velikog majstora izvukao iz Ledadžije upravo ono što je važno: karaktere i psihologjju ličnosti. Nijednog trenutka nije smetalo što kamera nije izašla čak ni do trema ispred krčme. Naprotiv! Sve vreme nas je držala u napetosti, a rezovi i švenkovi su delovali gotovo razarajuće na verbalni kliše ovog izvanrednog O’Nilovog komada. Tako, recimo, Hikijev monolog kad uđe u krčmu i

221