RTV Teorija i praksa

propagande. Trebalo bi, dakle, voditi računa o ovom faktoru prilikom izrade pozorišne teorije koja bi pogodovala ovom hibridnom sredstvu izražavanja, koje se hrani istovremeno „übirajuči” i od pozorišta i od filma. Za autentični razvoj originalnih drama, ili TV drama, ili ostvarenja tog tipa (nije važno kojim ćemo ih imenom nazvati), trebalo bi se vratiti onim živim izvorima zahvaljujući kojima televizija i dobija svoje pravo značenje. Dramsko stvaranje na televiziji trebalo bi usmeriti ka „događanju”, ka izrazu prodora u svet, umesto ostajanja pri sklerotičnim dramskim strukturama. Televizija je postala tvornica za konzerviranje. Samo etikete variraju: pozorište, feljton, drama, filmovi, itd. Direktori televizije, koji kipe od oduševljenja pred anketiranjem javnog mnenja (!) i pismima čitalaca, i koji se njima služe da bi opravdali svoju politiku konzerviranja (i s mnogo nespretnosti kamuflirali svoje dodvoravanje vlasti), učinili bi dobro kada bi ustanovili da čak i korisnici samoposluga više vole sveže voće nego konzerve. No, događa se da se i oni, u nedostatku bol|eg, zadovoljavaju tim bezukusnim namirnicama. Televizija se nameče potvrđujuči svoju dokumentarnu vrednost, vršeči svoju relativno dobro definisanu funkciju informisanja. Otuda potreba ponovnog definisanja „pozorišta na televiziji”. Pozorište sa jasno omeđenim profilima, koje se drži linearnog sižea predviđenog do najmanjih detalja na nivou predstave („uživo” prenošenje nekog komada, ili posredstvom filma, ili magnetoskopske trake), na pogrešnom je putu kada ie reč o televiziji kao sredstvu izražavanja. U eri umanjene i pokretne opreme, u eri telekomunikacija putem satelita, pozorište koje nije okrenuto događanju, akciji, liči na „muzejski komad” sasvim pogodan da se okači na zid onih „umetničkih katedrala” iz kojih je danas pobegao narod, masa. 1 Prioritetni cilj pozorišta na televiziji je da pristupa realnosti kao materijalu za rad, kao neiscrpnom izvoru informacije i inspiracije, da obuhvati događaj, čak da ga u pogodnoj prilici podstiče. Taj stav ne isključuje, čak suprotno od toga, pribegavanje mašti; on doprinosi da ona ponovo dođe do izražaja. „Postoji brojna publika koja je u senci, koja je gladna onog istinitijeg no što je istinito, a koja če jednoga dana biti znamenje naše epohe” (Žan Kokto).

1 Na početku televizije, groznica snimanja ~uži /о” u dramskom programu je možda doprinela pogrešnom tumačenju osnovnih zamisli problema o kome je reč.

117