RTV Teorija i praksa

Vreme je da se uobliči „pozorište života” koie će se razviti na ulici, којб će osvojiti gradski savet, opštinu, Parlament u svim sferama društvene aktivnosti, omogucavajući pozorištu da se polako povlači, a televizi i, na vecem pozorištu na svetu, da upražnjava svoiu stvaralačku moć. Brzo bi se uspostavila neka vrsta „permanentnog pozorišta” koje bi se oslanjalo na stvarne manifestacije društva, ko|e bi, na primer, protivrečile takozvanoj „objektivnosti" televizijskog dnevnika: još bolje, za kratko vreme bi, u očima svih, baš televizijski dnevnik postao „spektakl” zbog svog nestvarnog posmatranja (što je odavno činjenica, a što večina nije primetila, јег je vlast učinila čutljivom i slepom). Gledalac bi mogao putem fluorescentnog ekrana da vidi bezizrazno, poluzatvoreno oko nekog senatora koji drema u Parlamentu, ili, opet, prazno sedište nekog drugog senatora. ,ДЗа bih promenio lik Ijudskom rodu, tražio bih samo veoma prostrano pozorište gde bi se prikazivala, kada bi siže komada to zahtevao, različita mesta raspoređena tako da gledalac ,živi‘ radnju” - govorio jeDiđro. Da bi se prevazišla kriza autora za televiziju, u želji, kao i uvek, da izbegnemo izveštačenost i tradicionalnu proizvodnju, kao i podvrgavanje tvorevini elektronskih muza, mi preporučujemo „teatar-događanje”. Teatar-događanje je dinamično i izražajno pozorište, koje se bavi događajem, tumači ga, menja mu smisao i u pogodnoj prilici ga podstiče. Teatar-događanje obrađuje radnju koja se odvija u vremenu i prostoru a deli se na glavno i sporedna mesta zbivanja, gde se i sam televizijski gledalac uključuje u likove sa malog ekrana i direktno učestvuje u radnji koja je u toku. On pretpostavlja drugačije odnose od onih koji se postavljaju kad se prenose pozorišni komadi ili televizijske drame. Teatar-događanje omogućava izražavanje individualnosti, na nivou slike i/ili reči. Moguće je dočarati maštu prikazivanjem događanja kroz slike i tako delovati na lični i stvaralački način. Teatar-događanje izvlači televiziju iz usko posmatranog i iz uprošćene vizije sveta. On je oko lucidnog i razboritog svedoka protiv bezizraznog i neustrašivog pogleda reportažne kamere koja se podređuje snimanju šetanja državnika. Teatar-događanje je zasnovan na čvrstom stavu koji se kao takav otvoreno ispoljava protiv unapred stvorenog mišljenja ustaljenog reda, koje se kamuflira iza paravana „objektivnosti". Teatar-događanje se odvažio da uključi i nešto subjektivno da bi uvećao putokaz istinske predstave. On oslobađa publiku

118