RTV Teorija i praksa

Za razliku od memoara romantičara, političara i heroja, memoarska građa televizijskog hroničara dobija na istinoljubivosti ukoUko sadrži vidljivu nameru da se ne skriva ništa o sopstvenom ukusu (vrste emisija koje se preferiraju, vreme u kome se najradije seda pred televizor i tsl.). Rečju, kada se zadovoljenje sopstvenih primarnih motiva konzumenta-kritičara dovede u sraz sa sekundarnim motivima društva tad u kritici obično postaje „neumitno” a svakodnevno „dalekosežno”. Opisivanje sprege konkretnog, tekučeg vremena u kome se dati televizijski trenutak zbio, i Učnog, subjektivnog vremena ~iz kog ste se zakačiU za zbivanje na televizijskom ekranu”, i nije ništa drugo do uzdizanje Učnih motiva izvesnog gledaoca na ravan kolektivne motivacije: habitus jednog kritičara televizijskog programa jeste uvek lakmus za ispitivanje bitnih motiva što zaokupljaju savest jednog društva, u jednom vremenu. Iskazivanje ličnih motiva ovog gledaoca, koji upoznaje javnost sa sopstvenim rezulatima svakodnevnih civiUzacijskih pokusa „svet koji me se tiče/život koji me se tiče”, posredno utiče na stanje duha u javnosti - srazmerno ulozi i položaju glasila u kome se ovi rezultati obznanjuju. jedna televizijska rubrika ogledalo je zrelosti jedne sredine: ona je sUka i prilika osvojenih sloboda, dakako, sloboda izražavanja neuroza, što u Lakanovskom smislu reči ne znači ni više ni manje do polaganja prava na sopstveni utisak o stvarnosti, prava na nezadovoljstvo njome, na promenu. Jer, kako ustvrdismo, televizija kao komunikacijski model i nije ništa drugo do sredstvo za negovanje sopstvenih potreba, übeđenja, sposobnosti - pa i raspoloženja, onih najličnijih. Svakako; estetika ovog medija gradi se u priznavanju sopstvene nedostatnosti bez svakodnevnog dodira s „iikom” televizijske slike sveta. Obrazlaganje sopstvenog doživljaja određenog televizijskog trenutka neopozivo je istovremeno est/etičko projašnjavanje smisla sopstvenog života. To je kreativan proces u kome se sva poznata pravila etike i estetike pretaču u čin pristajanja na uklapanje u koordinatu individualnih čulnih učešča svih bližnjih Makluanovog Sela. Relacija ~ja-svet/gledalac-medij” ponajviše ima smisla za uhvaćeni trenutak stvarnosti, nečeg što jeste i nije vaš život, što vas se neposredno tiče tek u času kad taj trenutak uklopite u svoje potrebe, u svoj život Građanin koji ispisuje televizijsku hroniku ima izuzetan položaj da objavi jedno takvo lično osečanje a da pri tom ne mora poput kritičara klasičnih medija da sublimira svoju personalnost kako bi kritika stekla objektivnost, u ime procene vrednosti. Uostalom, televizijsld hroničar je poslednji altruista, pravi anti-heroj Kritike: njegova

91