RTV Teorija i praksa

nesebičnost sastoji se u umeću da svaku novu televizijsku informaciju projasni рге svega kao ulog sopstvenog čulnog blagostanja. On traga za onim trenucima programa koji medij uzdiže u ravan neophodne tačke oslonca čoveku sadašnjice; on uverava sugledaoca da mu je u prisustvu televizijske slike svet na srcu zato što mu je ponuđen kao na dlanu... Televizijski hroničar svesno vrši svoju raisionarsku funkciju: izmiruje ulogu konzumenta i ulogu tumača „dela” u jednoj istoj ličnosti - ličnosti gledaoca, odnosno, kritičara. I zato televizor u miljeu njegovog domaćeg ognjišta postaje etički lonac - „koji se od onog kuhinjskog, ekspresnog lonca, razlikuje utoliko što se iz ekspresnog dobijaju sačuvani vitamini za telo, a iz ovog etičkog vitamini za duh, što će reći - opet nasušne materije za telo”. Taj hranilac duha u poliedarskoj kutiji, koja kao deo nameštaja služi u največem broju naših kuća za odlaganje novina i sitnih porculansidh figura (na koje su oslonjene razglednice prispele iz domovine i sveta, kao i najnovija polaroid remek-delca domaće radinosti), i u domu televizijskog hroničara čini čuda isporukom „belosvetskih novosti” utičući tako na dnevne odnose među ukućanima, koji opet, posredno, imaju uticaja na odnose u komšiluku, a ovi na ostale krajeve gde opslužuje isti televizijski centar. Produkti etičkog lonca menjaju kučni red domačina u srazmeri njegovog truda da primi probleme televizijskog sveta u granicama širim od ulaznog praga, ali, informacijska uverljivost prizora utiče na krajnji ishod domaćinske dobrodošlice. Zato, i upravo stoga, neobjavljeni komentar o jednom ključanju etičkog lonca izvesne okučnice nađen u fioci, među starim spisima, deluje kao oskrnavljena uspomena „која bezuspešno priziva duh vremena u kojem je vreo duh jednog sveta, i duša jednog gledaoca” Njegovo ponovno iščitavanje piscu se čini kao doživljaj spota o nostalgiji za televizijsMm vremenom koje je tako davno prohujalo da slova na papiru shče magijsMm znacima. Čitanjem mi otkrivamo ponešto što nas vezuje za Ijude koje smo voleli u vremenu kad se odvijao televizijsM prizor taj i taj, i naše misli su upućene svima onima koji su se dana tog i tog, u časovima tim i tim našli pred istom slikom sveta. Ukoliko rukopis ne nosi datum i vreme emitovanja emisije, utoliko je mogućnost razumevanja nedokučivija (bez obzira koliko je dati trenutak ostao u sećanju kao izdvojena vrednostiz programskog bloka, kao „zasebno celo”). Ono što nam ostaje pred nedokučivošću nečega što je odavno postalo stavak autobiografije jeste saznanje da tek u vremenu kad više ne razaznajemo valjani razlog sopstvenom komentaru „slike sveta koja više nikad neče biti takva i takva”, postajemo svesni

92