RTV Teorija i praksa

u potpunosti fenomena neponovljivosti ovog medija - sve što se tiče sadržaja vredno je zaborava, pa i hronika o ispoljavanju njegovog biča. Od svega što ostaje kao „televizijsko delo” je slava upaljenog televizora. Etički lonac radi bez zastoja i u sobi umrlog. Komunikacija nije prekinuta odakle dopire potreba za sveznanjem o „disanju tla” koje opslužuje najbliži televizijski centar (bilo ono trenutno pokriveno „novim usevima” ili „novim ruševinama”). A izostanak vidne reakcije ispred „malog ekrana”, samo je jedna od tačaka u sledu onih koje beleže odlaženje života iz jednog tela, nalik onoj sa bolničkog monitora. Dolazak u kuču na poslednje kupanje pred definitivni silazak u meteorološke sfere, ulazak u dnevnu sobu ~s televizijom” (gde več stoji najnoviji polaroid - svedočanstvo o „izlasku uplakanih mu rođaka iz odeljka za intenzivnu negu”), odmaranje u miru koji podseća na mrtvozornost televizijskog studija gde rođaci poput pomoćnog osoblja tehnički doteruju „atmosferu” demijurško-režijsld već zad'atog prizora, postavljanjem tela mu sučelice ispred ugašenog televizora uroka radi - radnje su koje obredno pripadaju slavi poslednje iskrice dnevnog svetla pod kojim je mozak otkazao čulima pravo na čežnju za dodirom s likovima Makluanovog Sela. No, u okolišu sprečenog dejstva duela čula između onih čulno snažnih iz Sela, i ovog tela lišenog svakog htenja, to izostajanje ispoljavanja potrebe za katarzom - ne utiče na pomanjkanje življenja „iza ekrana”. Televizijski svet je zatomljen za jedan komunikacijski kanal, ali, pod prinudom trenutne hibernacije on i dalje u svom jezgru taloži sve novoprispele informacije pa i ovu vest o izvesnom gestualnom zamrznuću, misaonom utihnuću. I kad ne radi televizor sadrži program. I kad ne ključa - etičld lonac isporučuje poruke civilizacije. Ipak, mogućnost latentnog prisustva sveta živih slika „oboružuje” umrlog potencijom elektromagnetskih vibracija: zamrle ćelije mozga imaju najviše od „nemog govora” s tehnologijom usložnjavanja hiberniranog televizijskog prizora. Tamo, na granici smrti i konačne spoznaje, ova dva „aparata” za registraciju i obradu podataka iz stvarnosti, susreću se prvi i poslednji put „čistih ruku”. Tehnika nije više samo instrumentarij tehnologije: i po zamrli mozak, i po ugašeni televizor ona je sada Deus telurgije koji će voljom živih podstaći emitovanje programa jačeg „aparata”. Jačeg - posle smrti. A telo, dok mu ima mesta među tvarima i stvarima u prostoru gde se uobičajeno odvija televizijsld program, obavlja i nadalje stari posao - susreče se celo a obamrlo sa živim i neživim svetom vaseljene, ucelo, i za svagda. Ovakvo

93