RTV Teorija i praksa

komunikacija jednaka televizijskoj informaciji (a i jedna i druga sadrže poruku), ipak se između televizije i gledaoca uspostavlja jedan indirektni proces doticaja poruka u formi pouka: mada ne prihvata poruku, jedinka zna šta joj to televizija hoče reći i čemu je poučava šaljuči joj poruku televizija joj tako distribuira poželjni stil i način ponašanja. Bilo da poruka pcstaje njegovo svojstvo, ih da ne pcstaje, pojedinac shvata pouke o načinu ponašanja. Tako ono što se naziva televizijskom komunikacijom postaje samo farmalni naziv za stvarni proces poučavanja u kojem jedinka mora ostati da bi opstala u zajednici, jer joj se to prikazuje uslovom za bitisanje, za osjećati-se-u-zajednici. Pošto je poruka sasiavni dio informacije, to se i sa njom dešava isti proces, tako da televizijska informacija postaje i televizijskom komunikacijom, odnosno biti-u-p«etku-stvari (informadja) postaje jednako osječati -se-u-zajed nici (komunikacija). Psihološki osnov ove izvedene jednakosti je u sljedećem; preko procesa idendfikacije i projekdje „se uspostavlja komunikaciona veza recipijenata &a, redmo TV zbivanjem i njegovim akterima, i to na nivou jedne podsvesne i radonalno nekontrolisane komunikacije... TV tehnologijom je obezbeđena komunikativna praksa, komunikativni čin u okviru kojeg je moguće saopštavati informadje, iskustva, ideje itd. o dnevno-političkim, ekonomskim i socijalnim događajima uz prethodno očekivanje da će se ove preiiti u svest pojedinaca hteli to ovi ih ne, podsvesnim mehanizmima, subhminalno. 12 Za razliku od svih drugih sredstava javnog informisanja, televizija u sebi i sobom izjednačava informaciju i komunikaciju, poruku sa poukom. Potpomognuti citiranim odrednicama Đorđevića možemo primijetiti da ukohko je televizija medij (provodnik, sredina kroz koju nešto prolazi) datog sistema društvenih odnosa, onda su gledaoci medij tog medija (medij u psihološkom smislu - osoba na koju druga osoba ima mogućnost strahovitog uticaja, mimo volje prve osobe). Primao poruku ili uočavao pouku, svejedno, gledalac je vezan za televiziju. Ona postaje najjačim izvorom prikupljanja podataka, činjenica, neophodnih za svakodnevicu i za osjećati-se-u-zajednici. Istinitost onoga o čemu se informiše ostaje s onu stranu pitanja: „Jedini način da budemo sigurni je li se nešto dogodilo bio bi da budemo prisutni na mjestu i u vrijeme kada se nešto zbilo.

12 Dr Toma Đordcvić, bto, str 284.

53