RTV Teorija i praksa

kojim slućajem zaboravila prastaru Ijudsku potrebu za pobjedom dobra nad zlim, jedinka će se putem televizije „vaspitavati” toj potrebi, ali ne toliko u programima kojima je informisanje primarni cilj, nego u programima koje ekspUcitno ne pretenduju na informaciju - posebno u dramskom programu, televizijskom filmu i sličnim serijalima. Ostvarenja iz tih programa „podučavaju” strogu razdijeljenost dobra i zla, istine i laži, dobrih i loših Ijudi, i shčno. Iz sudara toga dvoga na sretan način pobjeđuje dobro i silne teške i na izgied nepremostive situacije se sretno završavaju (happy end. Kao u bajkama... i živjeh su sretno do kraja života). Mnogosmislenost i neuhvatijivost postojećeg, mnogostruka mogučnost izvanvremenih zaključaka na osnovu konzekventno izabranih momenata iz Ijudske datosti koji, između ostalog, pružaju mogućnost argumentacije besmislenog, na taj televizijski način „sretnog završetka sukoba” ostaju izvan sfere promišljanja, s onu stranu ovoga sada i ovdje, primjereno samo nekima koje zbog toga treba izvrći ruglu. Vlastito poimanje biva potisnuto uobičajenim, trasiranim načinima „doživljavanja svijeta”. Zahvaljujuči tim načinima doživljavanja svijeta jedinka biva oslobođena „muke umnosti” - dovođenja u vczu datog i htijučeg, realnog i govorenog, Tako televizija stvara povjerenje kod gledaoca, povjerenje u rješivost svega na tako davrto poželjan i Ijudski sanjan način. To povjerenje se vremenom pretvara u shjepi hod po datom uzoru - počinje se vjerovati da televizija daje upravo ono što žehm de prufundus, da mi zapravo ona osvještava moje interese i da se nje kao uzora moram čvrsto držati. U tom smislu bismo mogh, tragom Makluana, ustvrditi kako to vjerovanje u viđeno kao u neminovno spaja Ijudski rod sada: postajemo jednaki u vjeri prema jednom - malom ekranu i hiljadama svjetiosnih tačalta kojima nas vezuje uz sebe.

55