RTV Teorija i praksa

preduslove da samostalno istraži doživljaj posredovan slikom, jer mora računati sa razlikama u tehničkoj recepciji. Sveobuhvatno saznavanje procesa komunikacije slike se, po Feldmanu, ne može podvesti pod polje filmologije, ono štaviše pre spada u polje komunikologije. Pošto su čoveku dostupni smisleno opažanje i saznavanje predmeta, filozofska kritika saznanja i klasična teorija saznanja predstavljaju pogodne metode istraživanja. Filozofija istražuje poreklo, predmet i važnost svih saznanja kako značenja tako i razumevanja refieksije, što podrazumeva da je ovo saznanje upravljeno na predmetni svet stvari i događajai na duhovni unutrašnji svet; ona se dakle bavi neposrednim saznanjem i načinima njegovog poboljšanja. Ovako shvaćeno saznanje spada u polje klasične teorije s.aznanja koja se bavi „primarnim saznanjem“. Opšta teorija saznanja ima tim рге opravdanja ako primeni naučno saznavanje slike i precizno odredi njen odnos prema stvamosti i polje značenja. Ovaj se zadatak, bez sumnje, ne može ostvariti samo pukim uspostavljanjem sveta slike u spoljašnjem svetu prirodnog saznanja. On se štaviše odnosi na sasvim specifično saznanje sopstvenog objektiviteta i na taj način, obezbeđuje poseban metod. Gnoseologija pokretnih slika se, dakie, mora odvojiti od opšte teorije saznanja. Nova disciplina je scientia cogitationis i upražnjavali su je već Lajbnic i riristiian Volf. Опа. međutim, nije religiozni Gnosis Antike nili deo učenja moderne metafizike, pošto joj nedostaje transcendentalna veza. Опа se, pri sadašnjem pozitivizmu nauke, ograničava na empirijsko i eksperimentalno istraživanje fenomena pokretnih slika; zadatak je ove gnoseologije da istraži uslove predmeta i značenja, saznanja koje se odnosi samo na pokretne slike; predmetni karakter ovakvog saznavanja sveta nije jednak karakteru bića. Predmet saznavanja slike mogu biti samo oni fenomeni koji su dostupni značenju subjekta na slici, ali su proizvod tehničke aparature. Oni nemaju realan sadržaj i odnos prema stvarima po sebi. Oni, u stvari. predstavljaju poseban svet s kojim čovek uspostavlja odnos putem tehničkog pronalaska. Tehnika uređuje stvarni svet prirode i slika, idealan svet dostupan jedino pomoću nove funkcije saznanja slike. Ovaj veštački svet fenomena možemo nazvati „drugim svetom“, jer saznavanje slike shvata kao sekundamo saznanje što je upravo predmet gnoseologije. Kod ponavljanja i modifikacije opažanja dobijaju se kognitivne predstave konstantnosti i promena, nastajanja i prestanka, redovnosti i slućajnosti fenomena. Otud je slikom posredovano saznanje „sekundarno saznanje" svojstveno predmetu

106