RTV Teorija i praksa

gnoseologije slike. Ova disciplina mora izoštriti razlikovanje između statičnih i pokretnih slika, njihovu vrednost i značenje i naći potvrdu u odgovarajućim proizvodima sekundamog saznanja. Statička slika je kopija stvarnosti ili slika fantazije predstavljene stvamosti u svesti, u svakom slučaju duplikat pra-slike. Kao „projicirana svetleća slika“ ona, međutim, gubi svoj opredmećeni karakter, ali ostaje opredmećenost za onog ko emituje „svetleću sliku“. Na slikama su predmeti vizuelno značeće percepcije koji se odnose na vlastiti realni ili simbolički sadržaj. Kombinacijom ovih percepcija i njihovom kognitivnom obradom nastaje sekundarao saznanje, ali problem se iskazuje u pojedinačnosti trenutnih slika. Sasvim dmkčije se mora suditi o sadržajnosti i odnosu prema stvarnosti pokretnih slika filma i televizije. Tehnički proizvedeni „svetleći kompleksi“ (Lichtkomplexen) na ekranu i platnu ne opredmećuju vlastite slike, već samo fizičke nadražaje za „svetlosna i obojena osećanja“ (Licht-und Farbempfmdungen) gledajućih subjekata (zuschauenden Subjektes), koja se percepiraju kao fenomeni; oni su, zapravo, predmet sekundarnog saznanja. Upravo na prikazivanju Ijudskog lika u slikovnom mediju uočava se bitna razlika izmedu primarnog i sekundarnog saznanja i statičko posredovanih i dinamičko posredovanih sekundarnih saznanja. Subjekt, pri tom, ne stoji naspram smisleno shvaćenog realiteta stvari i predmeta već samo fenomena. Pozivanje na realnost vodi do kamerom uhvaćenih predmeta koji se mogu razumeti percepiranjem slike i stoga su nesaznatljivi za sekundamo saznanje. To je tačno shema Kantove Kritike čistog uma koja ovde nalazi svoju najbolju primenu opravdavajući teze fenomenalizma i kriticizma. Gnoseologija, međutim, dopušta saznatljivost stvari po sebi. Važnost sekundarnog saznanja iz pokretnih slika upoređuje se sa predmetima primarnog i sekundarnog saznanja, pošto su obe vrste saznanja dostupne Ijudskom saznanjui u ovome važenju senezavisnojedno od drugog verifikuju. Realnost Ijudskih likova i njihovo pojavljivanje na - ekranu dostupni su i najrazličitijim opažanjima našeg saznavanja. Ovu poziciju gnoseologije mogućno je svesti u okvire komunikativnosti kako bi se klasična teorija saznanja primenila na . saznavanje pokretnih slika. Gledište gnoseologije se razlikuje od | teorije saznanja stvarnog sveta; predmet saznanja je za veštački proizvedene slike medija predstavljen u realnosti fenomena koji se ; prikazuju gledaocu. Pošto se gledaocu fenomeni pojavljuju kao jasno shvaćena stvarnost, gnoseologija može apsolvirad naivni realizam u smish; klasične teorije saznanja: po ovom učenju sva kvalitativna

107