RTV Teorija i praksa

Može li se govoriti o stvaralačkom radu na televiziji kao mogućnosti formulisanja posebne metodologije televizijske režije ili estetike q lelevizijskog umetničkog dela? Nikada nisam ništa pročitao o specifičnostima televizijskog izraza, u emisijama koje se rade filmskom tehnikom. A tako sam uglavnom radio. Izneću nekoliko zaključaka, iz iskustva. Televizija pojednostavljuje filmsku sliku. Mali ekran ukida šokovitost i opojnost prizora sa filmskog platna. Vizuelne senzacije su manje upečatljive jer pogled obuhvata mali ekran odjednom, dok velikim platnom oči lutaju, traže i čude se. Elektronika ne registruje detaljno svetlosne prelaze, slika je sivlja. Međutim, ono što se na suptilnosti slike gubi- dobija se na tonu. Tonski zapis je razgovetniji- direktno se emituje sa perfotrake, bez prebacivanja na ton negativ. To omogućuje i slobodnije registrovanje zvuka u procesu snimanja. I što je još važnije - televizijski film dozvoljava drugačiju postavku dijaloga. Naime, rutinske norme igranog filma dijalog postavljaju kao neprirodnu kaskadu kratkih replika, funkcionalnih, različitih od smisla Ijudskog normalnog govora. Jezik se shematizuje tako da specifičnosti i sočnosti nalazimo samo u psovkama i vicevima. Televizija u principu govor tretira normalnije; od vesti, izjava, razgovora u studiju, komentara sportskih događaja, dizajnirana je prirodnost koja se prenela i na složenije ~umetničke“ strukture. Koja supozitivna iskustva iz Vaših režija tzv. dokumentarnih drama? Moja iskustva iz „dokumentarnih drama“ pokazuju da je moguće ~obraditi“ izvesne odnose koji bi na filmu bili ~nesnimljivi“. Zapravo, pet 16 mm devedesetminutnih filmova koje sam za televiziju radio sa naturščicima (Bolest i ozdravljenje Bude Brakusa, Vera i Eržika, Dragoljub i Bogdan, Prvo tromesečje Pavla Hromiša, Stanimir silazi u grad) izgleda đa ne bi moglo da nađe prostora u domaćoj kinematografiji. Uostalom, za neke od tih projekata sam i pokušavao da zainteresujem filmske producente, pa nije išlo. To, samo po sebi, niti je dobro, niti je loše, ali kada izvlačimo zaključke, konstatujemo da su te stvari, pokazane na TV, kod kritike i publike prošle uglavnom dobro. Mogućeje, verovatno, rećida postoji filmski proizvod, na 16 ili 35 mm čija specifična struktura ~bolje“ prolazi na televiziji nego što bi prošla na filmskom platnu. Tu ~televizičnost“ vidim naročito u okrenutosti običnom, svakidašnjem životu, nespektakularnom. „Sporost i strpljivost“ koju ekran trpi, omogućuje drugačija sredstva analize scena, nešto poput ~superrealizma“. Umesto zgusnutosti i

111