RTV Teorija i praksa

Sejmor- Jur potpuno zanemaruje grupni plan Ijudskog ponašanja, pa prema tome i socijalne mehanizme kontrole koji determinišu individualne činove. Dejstvo političkog sistema, koje se, рге svega, iscrpljuje u kanalisanju socijalnih energija grupa, pri ovakvoj postavci, redukuje se na samo jedan od faktora u nizu posrednika u komunikaciji kao beskonfliktnoj interakciji. S istom poteškoćom autor se suočava i pri analizi ~proizvodnje“ efekata. Pozivajuči senaßlamerovaistraživanjao dejstvu referentnih faktora, on tvrdi da kod sekundamih efekata oni ne deluju, jer pojedinci ili grupe nisu neposredni element komunikacionog procesa. Ovateza bi teškoizdržalaproveru bar iz dvarazloga. Interpersonalna komunikacija, koja po pravilu prati masovnu, teško bi se mogla izbaciti iz konteksta argumentom da njeni akteri nisu učesnici u procesu. U tom bi slučaju bilo logično da ni njeni efekti nisu posledica uticaja masovnih medija, pa čak ni „sekundarna pos!edica“. Osim toga, referentni grupni faktori deluju u formi prisile, a ne kao posledica svesnog opredeljenja zasnovanog na konceptu „koristi i zadovoljstva“. U procesu socijalizacije pojedinac interiorizuje referentni okvir koji potom normira njegovo ponašanje sve manje kao spoljni faktor kome se on pokorava samo kada je ~posmatran“. U ovakvom konceptu, redukuje se dejstvo i značaj čak i primarnih grupa, a ne uvažavaju se ni nalazi, američkih teoretičara, o dvostepenom toku komunikacije i vođama mnenja. Isti prilaz karakteriše i pokušaj Sejmor - Jura da se shodno tradicionalnoj shemi pošiljalac-medij-poruka-primalac analizira zasluga svakog od ovih činilaca u političkim odnosima izazvanim masovnom komunikacijom. Istina, prilično je teško izolovati uzrok svake pojedinačne promene u ponašanju, ali su neki opštiji zaključci, ipak, mogući. Teza o važnosti izvora komunikacjje, po kojoj „ко nešto kaže može biti značajnije nego šta kaže“, potkrepljena je primerom uglednog lista „The Times“ tridesetih godina ovog veka. Tadašnji glavni urednik novina bio je blizak prijatelj s premijerom Velike Britanije i ministrom inostranih poslova, pa se stoga svaki stav ovih novina prema Hideru u inostranstvu tumačio kao vođič kroz trenutne i buduće britanske namere u spoljnoj pohtici. Ili, dugogodišnje protivljenje britanskog Parlamenta da dozvoli direktne TV prenose svojih zasedanja obrazlagano je mnogostrukim promenama koje če prisustvo kamera izazvati u parlamentarnoj praksi. - „Neko može o promenama misliti dobro ili loše, ostaje

141