RTV Teorija i praksa

situacija se bitno menja. Govor na radiju, budući da se formira kao rezultat svesnog izgrađivanja jezika medija, postaje medijski izražajan, samosvojan. On postaje metagovor, vrsta govora koja se formira na osnovu posebnih pravila i koja tvori specifičan sistem značenja. Najzad, s obzirom da modemi radio, neprestano obogaćujući svoj izraz, postaje složen sistem koji, kombinujući raznovrstan zvučni materijal proizvodi različite forme medijskih sadržaja - i sam medij počinje da ~govori“, pa se u jednoj široj, znači ne samo lingvističkoj, već, nužno, i semiološkoj ravni rezonovanja, s razlogom može razmišljati i o govoru, odnosno o različitim govorima radija. Složena problematika modernog radija upućuje na dve grupe pitanja čije definisanje i pojašnjavanje, po našem mišljenju, predstavlja mogući put za proučavanje osobenosti govora kao središnjeg, osnovnog, a to onda znači ontološkog problema radija. Prva se odnosi na uočavanje tri nivoa na kojima se pojam govora pojavljuje kao ključni problem radio-medija; 1. govor van medija, 2. govor u mediju i 3. govor samog medija ili, 1. govor kao lingvistički problem; govor radio-subjekta pre bilo kakvog kontakta sa medijem, 2. govor na radiju (ili radio-govor) kao lingvistički problem posebne vrste; govor radio-subjekta koji je u funkciji medija i koji se, u tom novom odnosu, pojavljuje kao neka vrsta metagovora, i 3. govor radija kao semiološki problem; govor koji upućuje na različite načine radio-izražavanja korišćenjem specifičnog jezika medija. Drugo problemsko područje tiče se same prirode govora. Naime, raspravljamo li o govoru na bilo kom od pomenutih nivoa, neminovno se moramo suočiti sa jezikom,]ex nemagovora bezjezika, baš kao što jezik ne postoji van govora. Otuda, ako se bavimo ~prirodnim“ vanmedijskim poljem govora, moramo se baviti i pitanjima jezika; ako raspravljamo o govoru па radiju, moramo pitati i za metajezik tog govora; najzad, postane li predmet našeg interesovanja govor radija, nužno nam se nameće i pitanje jezika medija.

49