RTV Teorija i praksa

nekad i pohode vezane s nesigumošću po goli život (ekipa na tiu „које stalno podrhtava 11 ). Televizijski studio hoće da ima vlastitog izvjestioca iz nekog grada kojeg zbog zemljotresa više nema. AJi, kao što su to već odavno utvrdili teoretičari televizije, od tehnike prikazivanja i dramatizacije jednog istog događaja, zavisi hoće li ta informacija postati „spektaklom ritualne sveprisutnosti" fli informacija koja neće iz dogođenog praviti „spektakl slučajnog“ približavajući tu kataklizmu osmišljeno nama, čineći je mogućom nama i na taj način stvarajući osnove za lično promišljanje i spoznaje gledaoca. To će ujedno biti i osnova za reaiizaciju propagandne poruke, nužne u takvim situacijama (stanje pomoći, solidamost u svim vidovima). Međutim, po onome što vidimo da se upriliči takvim povodima, vidljivo je đa se ponajviše upražnjavaprvinavedeni način„traže se“ brojke umrlih i užasavajuće slike mrtvih pod sraslim blokovima spratova kuća, slike užasa koje tu smrt ne stavljaju u kontekst koji bi se doticao svakog od nas pojedinačno. Ili, kako je to na licu mjesta, u Е1 Asnamu 1980. godine doživio specijalni NIN-ov izvještač Miloš Vasić: - „Zbog lepog vaspitanja (u najgrađanskijem smislu reči) koje se mršti na neprijatne stvari, govorna i pisana štampa zagađena je-banalizacijama ijudske pamje, takozvanim ,karasevdahom’. Svi unesrećeni su heroji, sve vlasti su rnudre i snala/ljn e. a ovamo je reč o šoku, patnji i tragičnoj konfuziji. o ijudima koji, srećom, nisu ni od mramora, ni od čelika. Umjesto da govore ijudima o ijudima, izveštači kao da su na grobiju, kao da drže dosadno posmrtno slovo daljem rođaku za koga nikad nisu marili. Čast izuzecima, naravno. Umesto da budu informativni, oni su srceparateljni; umesto da su objektivni, oni se trude da na silu boga budu dirljivi; umesto da njihov izveštaj bude potpun, on je morbidni kič.“ 2 Nesreća je sinonim za vijest, nastavlja Vasić interpretaciju nekog svog kolege da bi zaključio kakoje zadva stoljeća postojanja štampe ona od čitaoca napravila „krvožedno biće“ a čitalac od reportera mrtvozornika svijeta: „Zašto ijudi ne traže vesti o sreći?“ Viđenja kakva posjedujemo, kakvima nas uče, a televizija ih obilato koristi i iščiljuje do estradnog spektakla su nužna za sigurnost koju svako oko sebe i svi u cjelosti u nekim ispoljenjima gradimo. Svaka gradnja zida podrazumijeva tačno isplanirani poredak, količinu i kakvoću potrebnog materijala. Gledati sebe i svoj okoiiš u kontinuitetu povijesnog pretpostavlja promišljanje i mučninu od

2 Miloš Vasić, „Između mrtvih i živih", NIN, 2. novembar 1980, Beograd.

72