RTV Teorija i praksa

Četiri argumenta za ukidanje televizifč, pri čemu je prvi argument da televizija nudi nadomjestak doživljaju samim tim što neko umjesto nas izabire šta ćemo doživjeti, u kakvim ćemo se pojmovnim okvirima kretati. „Опо što ćemo saznati suženo je na ono što oni (Ijudi koji kontrolišu televiziju) znaju, a zatim se još dalje sužava па ono što su oni odlućili da će nam poslati kroz taj svoj instrument“. Interpretacija i opis svijeta tako se nameću kao doživljaj, odnosno neposredno doživljavanje se gubi u korist posredovanja u doživljavanju. Pritisnut tim svakodnevnim bombardirajućim nametnutim doživljajima, njemu izvanjskim, čovjek (gledalac) pod nevidljivim pritiskom gubi vremenom osjet za razlikovanje realnog i nametnute slike, i da bi se uopšte ođržao kaojedinka, počinjeu te slike vjerovati. Gubi se, dakle, iz vida činjenica da sve što vidimo i sve što čujemo jeste montirano. Televizija u tom slučaju više nije ..prozor u svijef' nego filter koji propušta samo određeni pogled na život, periskop pojedinca u društvenom okeanu, kako to vidi Abraham Moi, a mnogi drugi vezuju za fenomen bjegstva od stvarnosti. Razmiiljajući o televiziji gotovo svi teoretičari koji se bave ovim fenomenom identičnog su mišljenjao njenoj pravoj i prvoj značajkiaktualnoj sveprisutnosti, tom ovdje i sada, koje se bar događajno, brzo i iznenađujuće mijenja od sekunde do sekunde, tako da oko jedva stigne da sve dato, izneseno, registrira. Tako jeprva osobenost televizije ..direktno, sada i tu“ servilno ponuđena rlktivna datost za koju nam se daje iluzija posjedovanja. Čovjek-gledalac je tu onaj koji lebdi izrneđu bombardujućih informacija, informacija iz ..škole života’ 1 i onog svog, nikada možda probuđenog stanja u kome nastaju razmrvljenja zbog prevelike nesaznaje onog oko i u nama, kada svako postaje svoj okean izopćen iz stvarnog - zbog nevremena u stvarnom. Pitanja tada ostaju s onu stranu- a onamo- iako nisu mijenjala svijel bar su pitala o njegovoj promjeni, te tako postala vječni sinonim čovjeka. Nestajanje upita jeste nestajanje prvotnog sa čim se sve ostalo dovodi u odnos. To znači da individualitet postaje ogoljeli predmet diktiranog oblikovanja u ime, kako bi to rekao Edgar Moren, duha modernog vremena u kojem nismo i ne razumijemo ga, i prošlog koje možemo samo osjećati. Kult uniformnog, istoznačajnog izobličuje svaki znak, te mitsko iščezava, a mit postaje samo svakodnevno bivanje.

6 Odlomci iz knjige objavljeni u: „Око", siječnja i ožujka 1979.

76