RTV Teorija i praksa

S tim u vezi to sveprisutno, direktno učešće i viđenje samo je izokrenuta slika svijeta, ideologija kao iskrivljena svijest, a svojom životnošću posebno pnviači Adornov stav da realitet naturen putem televizije u stvari jeste potureni smisao svakodnevice, odnosno iluzija stvarnosti u koju je veoma lako prokrijumčariti ono što je probitačno za realni svijet. To znači da je viđenje na daleko samo iluzija viđenja, sveprisutnost samo viđenje viđenja, moguća interpretacija gledaočeva samo interpretacija interpretiranog. Sliku koju autor пеке televizijske emisije pravi (a pravi je na osnovu vlastite interpretacije svoje društvene funkcije), gledalac dožvljava kao sliku slike. Time smo dotakli već klasično poređenje televizijskog gledaoca sa čovjekom većine Platonove Države. I dok drugi ne zaziru od direktnog poređenja u tom domenu, dotle Žan Kaznev taj svojevrsni teatar sjenki proglašava sebisvojnom igrom, voljenom od strane mnogoljudnog gledališta. Mi znamo, veli Žan Kaznev, da događaji koje na televizijskom ekranu posmatramo nisu istiniti ~u izvjesnom smislu“. Ali, volimo tu neistinu „možda upravo stoga što nas ona u jednom trenutku lišava kontakta sa realnošću“ 7 , realnošću koja je, manje-više svi znanstvenici se slažu u tome, represivna u tolikoj mjeri da će se prije prihvatiti iluzija nego realija (dajte nam laž da ne bi umrli od istine). Ovakav stav Žana Kazneva o televizijskoj izokrenutoj slici stvamosti kao igri којој se rado prepuštamo, previđa istinska obilježja igre kao stvarnosti za-se s onu stranu realija. I upravo je indikativno da to svojstvo igre Kaznev ponajpreije vidi u informativnim i zabavnim prilozima, upravo onim ispoljenjima televizije koji su najviše podložni idelologizaciji, totalitarizaciji, fetišiziranom kolektivizmu, često pripadajući odnosu „između euforije i beznađa“. Naprotiv, zasigumo je da se područje televizijske informacije, zbog same svoje funkcije u društvu, ne može zasnivati na pravilima igre, nego mora stalno bivati u datom poretku stvari, u funkciji određenih mu ciljeva. A igra nema funkcija osim želje da traje. Funkciju igre televizija može realizovati u zasebnim svojim specifičnim ostvarenjima, pravljenim u skladu sa svim posebnostima svog izražaja i mogućnostima gradnje novog sebisvojnog realiteta. Govorim time o području umjetničkog ispoljenja televizije, a samim tim o mogućnosti njenog estetskog ispoljenja. No, o tome na drugom

7 Žan Kaznev, ..Televizija i poredak vrednosti“, „Treći program RTB“, leto-jesen 1977. str, 465,

77