RTV Teorija i praksa

usmjere ргеша akciji, a ne ргеша misaonom promatranju, prema sadašnjosti, a ne prema tradiciji, te da tako postanu „specijalizovana sredstva za proizvodnju u rukama masa.“ A sve to zasniva na polazišnom principu da „опај ko mase posmatra kao predmet politike ne može ih pokrenuti 11 . Ovaj princip se može dovesti pod sumnju jedostavnim pitanjem - kako su uopšte do sada u istoriji mase mogie bilo pokretane, kada su uvijek bile predmetom manipulacije vladajućeg sloja, kaste, klase; kako su uopšte bili mogući ratovi koji upravo najviše egzistencijalno pogađaju mase, dovode do istrebljenja? Primijeniti ovom domenu i vremenu specifično značenje sintagme „lukavstvo uma" (Hegel) čini se potrebnim. Deklarativno pripisivanje svakom pojedincu mase svojstvo subjekta, svečano izjavljivanje o njegovoj kreaciji i odgovornosti za vlastitu i sudbinu drugih - to pokreće mase. S onu stranu tog čisto normativnog, u ~neobojenoj“ stvarnosti, taj isti pojedinac i masa u cjelosti biva stvano polje manipulacije vladajućih, koji toj masi određuju i samo opstojanje, pojedinačni status njenih pripadnika, „širinu otvora za disanje". Svaki protivstav toj presiji se kafkinijanski pretvara u atak na vlastito opstojanje imaoca protivstava. Ono izvan subjekta vodi igru stalno stvarajući subjektu lažan osjet da je on kreator igre i glavni igrač. Manipulisanje istinom, kao što dobro primjećuje Encensberger, jeste karakteristika svih klasnih društava, s obzirom da istina u takvoj strukturi društvenih odnosa prebiva u funkciji vremena i praktičnih efekata. Ako je manipulacija prevodiva sa - rukovanje, odnosno „tehnička obrada datog materijaJa imajući pri tome na umu poseban ciJj“ - kako to predlaže Encensberger (previđajući da doda osnovno obilježje - manjina ili vladajući sloj manipuliše masom), onda se zahtjev da svako mora da postane manipulatorom čini suvišnim. Јег, ako se masi, dakle većini, pruži šansa za „obradu datog materijala s posebnim ciljem“, onda taj „posebni cilj“ ne bi bio rezultatom manjine, nego većine, pa prema tome manipulacije više ne bi ni bilo (bar u postojećem odnosu). S druge strane. kakva bi to bila nova sredstva komunikacije koja bi bila usmjerena na akciju koja neće biti misaona, promišljena; i kako možemo misliti o sadašnjem bez spoznaje povijesnog, bez saznanja o prošlom iz kojeg smo ponikli. Istorija jeste kontinuitet, pa makar i kontinuitet djelanja kojima se čovjek kao humanum ne može pohvaliti, ali bez saznaje svojih prijethođa, bez negativnog odnosa prema njima, kako možemo misliti o sadašnjosti? Uostalom, kako svako pojedinačno može postati ~manipulatorom“ ako svako ponaosob ne bude određen misaonim posmatranjem.

82