RTV Teorija i praksa

Relativno duže zadržavanje nad ovim teorijskim elaboracijama Encensbergera opravdivo je autorovom težnjom da teoriji masovnih komunikacija priđe iz perspektive slobodnog socijalističkog društva. Međutim, nepovijesnost njegovih zaključaka, kontradiktornosti u drugim poglavljima pomenute knjige, nekoherentnost misaonog toka - mada privlače osnovnim motivom, ne zadovoljavaju naznake jedne nove teorije medija. Elaboracija odnosa ideologije, homogenizacije i sredstava masovnih komunikacija je u inostranoj, za razliku od naše literature, dosta česta. Pored Aleksandra If lorovića koji ovaj odnos posebno ističe u vezi sa propagandom i elemente smatra ~prisutnim“ u samim sadržajima poruka'trebaistaći i promišljanja Ratka Božovića u vezi s ovim problemom. Po njemu televizija „svakiđašnjicu emotivno boji, utapa je u homogenost emocionalnog. Ona to čini i kada se ponavlja i kada više sugerira nego što označuje. Na taj način ponovo se sužava aktivizam, i to ne samo usled toga što se svet emocionalnog beskonačno ponavlja, troši i uprošćava, otupljuje osetljivost i spontanost, već i zbog toga što suzbija komentar i razmišljanje... I kada bismo poverovali u mogućnosti smislenog prisustva imaginarnog, meditacije i razmišljanja, pa i saznavanja stvarnosti, teško bi se moglo otkriti ono saznanje koje ne bi ostalo u horizontu ideologijskih granica i .blogalnog’ konformizma 11 . 10 Ovim se Božović pridružuje većini teoretičara, znači prevashodno stranih, o dva osnovna, a antipodna ispoljenja televizije: euforično/prevlađujuće, „како bismo se inače mogli gledati“ (i ispoijenje beznađa) karakteristično samo za neka rijetka televizijska ostvarenja, unaprijed nenamijenjenamasi, dakle ~riziko-ostvarenja“). Ova druga su primjerenija onim televizijskim ispoljenjima koja imaju sve preduslove za „specifičan televizijski izraz“ (televizijski filmovi, drame). Njihov osnovni stavje- samojebeznadežnomoguće. Dakle, samo ono što nije umrtvljeno uškopljenim racionaliziranim trajanjem. lli, drugačije - samo ono čega je realnost nemoguća jeste moguće u smislu jestosti, nasuprot bivanju. Pa čak i ako se pod pritiskom „emocionalnog racija“ samo pomisli na moguće ~uzemljeno“, interna strepnja za gubljenje samosvojnosti zauzima stav odbojnosti koji hoće zaborav, kako beznadežnog, tako trajnog, pa prazno biva jedina odlika postojanja. A prazno je uvijek u tenziji da se opuni, te je svaki zaborav u biti spoznaja koja se uvlači u skrovito »sebe«,

10 Ratko Božović, „Televizija i sloboda“, „Ovdje", lebruar 1979, Titograd. str. 7 i 8.

83