RTV Teorija i praksa

nasuprot opštevažećem totalitarnom. To je situacija dvostrukog skrivanja-od sebeiod vani. No, poštojeindividuainost mog svojstva - slika svijeta vani, onda je ta individuainost prvo od čega treba početi. ali i najteže (lako je sa drugima, teško je sa sobom). Pomirenje sa svijetom ne znači pomirenje sa sobom, pa je istina mnogostruko rastrzan odnos: sebe i hiljada sebe, sebe i vani. Trenutak opijenosti samozaboravom i potajnom vjerom omogućava buđenje beznadežnog koje je oduvijek bilo tu (sve je samo sjećanje), negovoreno. Izgovor je već početak кгаја beznadežnog, te tako srozavanje vlastite istine na ogolielo događajno bivanje (vidio sam, osjetio, Ijubio) registrovano u mirnom trajanju. Uopšte, nerijetko se o televiziji misli kao o sredstvu osobite totalitarizacije - sredstvu pred čijom se mogućnošću uticaja ili doticaja nalazi podjednako svaka individua. Pri tome se prvenstveno misli na datu okolnost nemogućnosti izbora gledanog, kao i na saznanje, nastalo upravo na osnovu gledanog, da smo (gledaoci) kao ličnosti često uniženi, umrtvljeni u „primalačku mašinu' 1 , osakaćeni izvorištem već samim faktorom da primamo fotos fotografije, interpretaciju reprodukcije iz jednog svemoćno uticajnog centra. Tome se, potom, mogu dodati i različite saznaje o duhovnoj podložnosti modernog čovjeka za prijemčivost jednom sredstvu koje mu daje izvanredne mogućnosti da se, ionako sam, počinje izolovati, kao i suprotno- potajne nade da će se osjetiti jedinkom zajednice bar u užem njenom krugu, ili možda na širem planu - bar promišljanom idejom da smo sada, upravo sada dok gledamo, možda mnogi na okupu pred istovjetnim Jskrenjem tačaka“, pred istovjetnim izvorom (čovjek je valjda oduvijek mislio o jednom). Savremene teorije u ovom sredstvu masovnog informisanja (upravo takav naziv i pod njim podrazumijevajuća funkcija se preferiraju u govoru o televiziji) vide dosta često jedan od osnovnih ili čak osnovni uzrok homogenizacije društva. Iz činjenice da iste programe gledamo ili možemo gledati svi, proizišao je argument za prethodnu tezu po kojoj - posredstvom moći uticaja televizije - pojedinci počinju da se „ujednačavaju" u jednom jedinstveno određenom, odnosno datom nivou kulture. Pri tome se to ujednačavanje gleda dvojako u suprotstavljenosti: afirmativno, ukoliko podstaknuti dobro urađenom fotografijom slike stvorimo fX3trebu za neposrednim dodirom sa slikom, negativno, ukoliko nam se već postojeća naslućenost za tom potrebom zaprete, übije. Mada u televiziji nekad užasnuto otkrivamo sredstvo vlastitog perfidnog uništenja, saznajemo koliko je ona moćna i iznad, koristimo

84