RTV Teorija i praksa

Ovim smo na izvjestan način prihvatili već poznatu tezu o televiziji kao sredstvu koje hoće djelovati u pravcu totalitarizacije, ujednačavanja i u uslovima našeg specifičnog društvenog sistema, makar samo i u sferi ponašanja (s rezultatom oponašanja). Prihvatajući taj proces, čak i formalno, impliciramo tezu o razdvojenosti mislenog i egzistencijalnog (životnog), što je istorijska datost. Samo se u nedoumici pritisnutog življenjamožeizdvojiti jedan jedini fenomen u sveukupnosti fenomena koje zovemo društvom, pa u njemu gledati ~reformator“ društvenih odnosa, istorijski uslovljenih. Drugim riječima, televizija nije nikakvo ~čudo“ izvan društva, izvan čovjeka, koje bi moralo, baš zbog toga što smojehtjeli vidjeti čudom, ostvariti u svom obzorju identitet bića i mišljenja, nasuprot realnosti. U savremenoj situaciji usložnjavanja i razmrvljenja svega, televizija je opstala samo kao još jedno sredstvo, novo sredstvo, te ukupnosti situacije. Ako smo i prije nje živjeli u raskolu svijesti i egzistencije, onda nam je to isto ona samo još jednom ~slikovito“ pokazala. Moć televizije jeste velika, samo na osnovu već datog, koliko je ona shvaćena kao moćni konstituens postojećeg ikakoona realizuje svoju društvenu, ili klasnu ulogu. Zbog toga, ako televiziji i nekada dajemo ~đavolska“ obilježja onda je to samo zato što je nismo društveno promislili i osmislili, pa premještanjem kvalifikativa u polje nedokučivog skrivamo vlastitu nemoć. I ta odbrana je jedan od stereotipa vezan za televiziju, kako u svijetu, tako i kod nas.

87