RTV Teorija i praksa

Prigovor je dakle sledeći: TV gledalac gledajući i slušajući emisije ozbiljne muzike prisustvuje malverzaciji i muzike i televizije. Izuzeci ove prakse (a oni postoje) su toliko retki da još uvek mogu samo potvrditi pravilo (kome je prigovoreno), a ni izbliza zasnivati novo (koje se, kao i prava televizija uopšte, nalazi tek u domenu mogućeg). Ipak, dobro je poznato da jedna dovoljno putaponovljena praksa (ma koliko lošim ishodima rezultirala) služeći se jednim sve uhodanijim, bezbednijim i, dakle, čvršćim sistemom navika svoj metod uspešno inauguriše u jedan sasvim impozantan zakon. Drugim rečima institucija TV je instituirala formalni ~oklop“ emisija ozbiljne muzike jasnim mehanizmom; TV poslenici jednu, uglavnom lošu praksu pretvaraju u zajedničko ~verovanje“. Verovanje se, znamo, ne mora problematizovati ili opravdavati ni pred sobom ni pred gledaocem. A TV konsenzus takvih razmera (svi naši studiji dele ovo ~verovanje“ pa tvore svoje i u većini slučajeva prenose ovakve strane emisije) na gledaoca mora delovati veoma übedljivo, i zbog svoje postojanosti može nadvladati i njegov ispravan, ali na izgled usamljen, pa otud i prividno sumnje vredan sud, ukoliko takav sud uopšte postoji. Bilo kako bilo, pitanje koje se nužno svakom mora nametati je sledeće: može li bilo koja uistinu stvaralačka praksa, ma i najbolja, biti dovoljno dobra ukoliko se tako uporno, skoro neumitno ponavlja? Da bi se odgovorilb neophodno je otrgnuti se iz kolotečine ovog „zatvorenog TV kruga“. Praksom je to za sada nemoguće: i „verovanje" i ~vernici“ i splet olakšavajućih okolnosti (veliki produkcijski problemi) čine tu praksu. Otrgnuti se može, znači, samo kritička misao. Ali, kakva bi ta misao trebalo i, uopšte, mogla dabude? Ko treba da ima prava i razloga (čitaj ~kvalifikacija“) da je uopšte misli? Muzika je oduvek fundamentalni estetički i fflozofski problem misterija i za filozofe jednako kao i zamuzičare (makako oni sve više težili da se spoje), zar bi ona to mogla biti manje za teoretičare TV medija? Televizija je opet, još uvek zanemarljivo malo zanimljiva ~stavka“ za one koji se estetikom i filozofijom muzike ozbiljno bave. Muzički kritičar, s druge strane, vaspitavan na uslovima „žive reprodukcije" muzičkog dela, čak i kada bi to hteo пе može podvrgnuti poštenoj i objektivnoj analizi izvodenje muzike na TV,

89