RTV Teorija i praksa

S druge strane nije li suštinski isti, danas, malograđanin koji je u stanju đa uživa (sa ili bez navodnika) u novokomponovanoj narodnoj muzici ili bidermajer muzici, i nije li takav, on jači od suštinskih Ijudi revolucije, budući da je on svoj, ovaj i ovakav svet već osvojio i usvojio, tj. on je ~sistemski“, jer on poseduje svoj Arhimedonski oslonac. Čovek revolucije to niti može niti sme. Njegovo je sve i nije ništa, budući da je njegov pravi svet još u domenu neke daleke, blohovske utopije, dakle, on sam zvuči muziku i to onu najbolju moguću: još nestvorenu ili tek u procesu stvaranja. Dakle kako? Kako stići do revolucionarnog statusa? I nije li, pri tom, jedan malograđanin - Bah - stvorio i (do sada) najveću muziku? Ali tvorac je već po sebi revolucionaran vođ. A muzika je po sebi esencija revolucije. Ali опа to jeste u praznini. Bez nas, koji treba da joj pružimo poprište, mase, i najzad razlog revolucije, dakle egzistenciju. Kompozitor je danas u poziciji proroka bez (pre)religije. Cak i bez boga. Televizija je ta koja (bi morala da) daje mini-model sveta, razlog postojanja (raison d'ćtrc) muzici koju prenosi. Ona nas mora uveriti da imamo još zašto slušati muziku. Kao TV emisija Susret sa „Skovranom" je „mrtvorodenče". TV slikovna registracija muzičara koji izvode ograničen broj vrlo skučenih pokreta zamorne repetitivnosti, uz muziku kojoj takva slika (budući tautologijom) nije potrebna ni kao (1) objašnjenje muzičkog dela, ni kao (2) ~glasanje“ pomenutih pokreta, a budući TV ekranom „sprečenom stvarnošću" (3) ne može ostvariti ni onaj energetski naboj i zračenje i dodir, koji je moguć između orkestra i publike u živom koncertnom izvođenju, ne raože predstavljati orkestar ~Skovran“. Osim toga orkestar Skovran po definiciji izvodi muziku te se to i podrazumeva, a to se podrazumevanaročito u ovom slučaju, јег se od nas traži da deo večeri provedemo uz TV prijemnik (gde orkestar ~Skovran“ inače najređe deluje) i susrećemo orkestar „Skovran ", a ne kaže se da treba da susrećemo samo muziku tj. određena muzička dela koja on ali i mnogi drugi orkestri izvode sa manje ili višc uspeha za TV emisiju, i za njene TV gledaoce i slušaoce u ovom slučaju bitno bi trebalo da bude da taj orkestar čine živi Ijudi, koji imaju svoje privatne i javne egzistencije, svoje medusobno raznovrsne odnose, Ijudi koji sede, pričaju, putuju- koji se okupljaju

93