RTV Teorija i praksa

Čim smo fiksirali kameru na neki prostor u životu, mi smo se subjektivno odredili, јег smo baš u tom trenutku odabrali taj kadar i odabraii ga u takvom kontekstu. Znači da u tom trenutku mi već nemamo posla sa objektivnom stvarnošću, već samo sa elementom koji nam može služiti za strukturisanje nove celine koja mora da ima svoje estetske zahteve. To mi se čini veoma značajnim, јег mislim da je naša velika boljka па svim planovima, čak i na igranom filmu, da se stiašno trudimo da ličimo na život i budemo autentični. Ali, život je bogatiji nego mi sami. Nas sprečava tehnika, ona nam mnogo omogućava, ali nas i sprečava. A. Š.: Ništa mi ne deluje tako lažno kao kada jedan novinar priđe radniku za mašinom. Čuje se rad motora a on postavlja pitanje: kakva je vaša produktivnost? Radnik, naravno, kaže: naša produktivnost je veoma dobra. Prehacili smo погти za 50%... Onda novinar pita:... I šta to znači?, a ovaj mu odgovara: da radimo veoma dobro, izvozićemo... A posle se ispostavi... S jedne strane prizor je ogoljen, kao što je crno-bela fotografija koja daje prizor bez dimenzije i boje, kao kada čovek dođe pred fotografa i traži fotografiju za ličnu kartu i onda ima ukočen pogled, nedostaje mu izraz lica. Оп zna da će ta fotografija biti zalepljena u njegovoj legitimaciji, za razliku od umetničkog portreta koji bi radio dobar slikar. T. T.: To, verovatno, i mora da bude tako, jer je produkcija svakodnevna. Veliki su zahtevi i potrebe svake televizije. Toliko i toliko ekipa izlazi na teren, toliko i toliko metara trake se snimi. Televizija radi kao fabrika. To je jasno, kao tekuća traka na kojoj ne možeš u svakom trenutku imati stvaralački element. Mislim da je u celom svetu tako, zapažam kada gledam strani program. Ali, pitanje je - šta napraviti u tom mediju koji zapravo nudi niz mogućnosti i koji još nije postavio svoju estetiku. U tome se slažemo. Televizija uzima materijal sa drugih medija, scene, radija, filma - prilagođava ga sebi, ali nema sopstvenu estetiku. A. Š.: O tome se često razgovara, mada jedinstveno mišljenje ne postoji - da li televizija ima šansu za sopstvenu estetiku? T. T.: Mislim da ima šansu, mada postoji jedan teoretski problem. Mi televiziju tretiramo na veoma ambivalentan način. Kada nam to odgovara, govorimo kao o informativnom mediju, a kada nam to ne odgovara, govorimo kao o umetničkom mediju.

194