RTV Teorija i praksa

empirijskog jezgra determiniše apriorni nivo komunikabilnosti umetničkog dela več na nivou proizvodnog akta; i na ravan u kojoj se komunikabilnost dela sa stvarnošču preobražava u sposobnost dela, njegove strukture, da sopstvenom porukom posreduje subjekte komunikativnog čina - autora i publiku. I, budući da smo tu prvu ravan prethodno bar marginalno osvetlili, valja ovu drugu ravan - komunikabilnost Ijudskog dela - nešto šire obraditi. Teza da se nivo komunikabilnosti umetničkog dela definiše več proizvodnim aktom - aktom enkodiranja ideja u odgovarajuči simboličko-značenjski korpus, formalnu strukturu dela - ostaje relevantna i pri razmatranju komunikabilnosti dela u aktu njegove recepcije. I to je za sada ključno saznanje. Naime, struktura umetničkog dela sa koje se dd očitati čitav korpus ideja tim idejama je „poidejena” već prema fantazijskim zamislima autora - komunikatora. Formalna struktura umetničkog dela je nadevena sadržinom - idejama koje svakoj ponaosob uzetoj znakovnoj prezentaciji pripisuju nadanaloška značenja. Bez te tako koncipirane strukture umetničko delo bi ostalo nekomunikabilno, bez estetskdh implikacija. Stoga je percepcijsko-analoški nivo komunikativnog sprezanja recipijenata s umetničkim delom veoma relevantna ravan komunikativnog čina; to će reći da je formalna struktura umetničkog dela relevantna za opstanak dela u statusu razvodnog mehanizma ideja kojima je prožeta čitava pojavna struktura dela. Paš kao što se percepcijski-čulno večito održava veza čoveka sa empirijskom stvarnošču, njenim egzistencijalnim osloncima, tako se van te čulno-opažajne sprege ne može da uspostavi ni čovekov odnos sa imaginarnom stvarnošču. Drugačije su samo konsekvence toga odnosa. Različiti su modeli komunikacije preko kojih se uspostavlja čovekov odnos prema istini empirijske datosti koja se umetničkim delima simbolički posreduje i nanosi u svest recipijenata, Ali, jedno je isto - van čulno-opažajne sprege nema kontakta ni sa empirijskom ni sa imaginarnom stvarnošću. Jer,

62