RTV Teorija i praksa

3. oblikuje pravno i institucionalno uređenje koje medij masovne komunikacije prihvata da bi niogao da ostvari te ciljeve i funkcije; 4. đodeljuje uloge učesnicima u komunikaciji i određuje njihove međusobne odnose. Kao što se može videti, ovaj koncept se koristi za definisanje onoga što Mekvejl (1987) naziva „medijskom institucijom", a Čarls Rajt (1986) smatra institucionalizovanim formama društvene komunikacije i obrascima društvene organizacije u okviru kojih se dešava masovna komunikacija. Taj model određuje glavne dimenzije definicija i sliku o medijima (uporedi McQuail, 1987) u pogledu odnosa medija prema državi i društvu, društvenira i kulturnim vrednostima, organizacione i tehnološke karakteristike, kao i prema ključnim aspektima dmštvenih odnosa između pošiljaoca i primaoca poruka. On, takođe, određuje delovanje medija na osnovu kriterija kao što su slobođa i nezavisnost, red i solidarnost, raznovrsnost i pristupačnost, objektivnost i kvalitet informacija, kao i kulturne vrednosti (McQuail, 1987). Radio je, naravno, počeo kao policentričan sistem sastavljen od malih privatnih stanica. Negde pre, negde kasnije, privatne stanice u Evropi preuzela je ili država ili javne institucije. Sa malim izuzecima, 4 većina zemalja centralizovala je svoje radio-sisteme i uvela radio-difuzni monopol рге svega zato što je „politički sistem na vlasti želeo đa ima kontrolu nad (radio-difuznim) medijima” (McQuail, Siune, 1986: 3; uporedi, takođe, Wedell, 1987).

4 Jedan izuzelak je Španija koja je zadržala decenlralizovan sislem značajnog broja privalnih stanica. Dmgi je Švedska koja je održala, čak i povečala regionainu i lokalnu radio-difuziju po uvodenju nacionalnog radio-servisa 1925 (Browne, 1984). Posle rata federalne zemlje (kao SR Nemačka, Jugoslavija, Australija, Svajcarska) zadržale su ili uvcle radio-sisteme izgradene na sličnim principima prema administralivnim sistemima pojedinačnih zemalja.

44