RTV Teorija i praksa

njegov smisao ne zavise samo od znanja i umenja urednika i voditelja I na kraju ovog osvrta, povodom nadasve živopisne i drage emisije za decu ~Zoo-simfonija“ - ali nikako ne i poslednje po stepenu važnosti - to je primedba da se u pripremi, a pogotovo u ostvarenju ma koje i ma kakve emisije za najmlađe ne sme zanemariti ni jedna паоко beznačajna pojedinost, a naročito ne ono što je prevashodno kada je u pitanju bilo koja samosvojnija radio emisija; počev od celovite najave i odjave, od funkcionalnije saradnje sa muzičkim urednicima, od podsticanja ton-majstora da stalno leže novim zvučnim i montažnim dostignućima, pa do svestranijih rediteljskih zahvata i oštroumnijih, dosetljivijih uredničko-voditeljskih ideja, snalažljivosti i profesionalizma u pregnućima. RADIOFONSKO-DOKUMENTARISTIČKI GLASNIK „Predeo slikan mikrofonom“, istoimena serija reportaža Damjana Macure na talasima Frvog programa Radio Beograda i ne samo ove godine privlači pažnju kao radiofonsko-dokumentaristički glasnik o jedinstvenom svetu planinaca i žitelja onih naseobina koja su takoreći na bespućima i u ~gubikozju“. Neumoran u obilaženju predela i podneblja koja su daleko od takozvane urbane civilizacije, u susretima sa Ijudima čija je suštinska osobenost pronicljivost i narodska mudrost, sa tim gorštacima sa samog vrela života, u prirodi nenatrunjenoj zagađenošću bilo koje vrste - Damjan Macura sa reporterskim magnetofonom u ruci, ali bez većih. nametljivih pretenzija, spontano ostvaruje nešto slično onome što su nekad činili velikani naše nauke, kakvi su bili Jovan Cvijić, Tihomir Đorđević i drugi, znani i neznani. svaki u svojoj užoj ili široj istraživačkoj oblasti, ali tako da ono što brđani govore i način njihovog života i rada ostane kao neprevaziđeno svedočanstvo o jednom delu našeg života koji je još uvek otresit i kadar boraviti na trnu i kamenu, „stići i uteći i na strašnom mestu postojati“. Sagovomici Damjana Macure u nekim od skorašnjih njegovih reportaža, kada je pohodio sela Alugu i Rastište na Tari ili Kovilje na Goliji, jesu pojedinci jezgrovite i izvomo übedljive rečitosti, a njihove upečatljive priče nisu ništa drugo do slikovite narodne čitanke iz kojih saznajemo štošta o poreklu imena sela, o drevnim vodenicama, o hrabrim staricama-samotnicama pod čijim prozorima „medvedi šljive beru“, o iskonski umešnoj proizvodnji

124