RTV Teorija i praksa

glumac i reditelj. Ako bismo žanrovski određivali novo Jokićevo delo, opredelili bismo se za kvalifikaciju igrani dokumentarac, uprkos činjenici da se u ovoj radio igri koriste glasovi šezdesetak glumaca, snimljenih, može se reći, bez njihovog znanja, dakle po principu skrivenog mikrofona. Miroslav Jokić, inače vatreni zagovomik dokumentarizma, i to ne samo na radiju, u ovom radiofonskom delu pokušava zvučnim sredstvima da izgradi projekciju rada jednog radio-reditelja i dramaturga. Istini za volju, imali smo i ranije priliku da slušamo dela o radio stvaraocima (mislimo naročito na ostvarenja zagrebačkih dokumentarista), ali se Jokićev poduhvat izdvaja pokušajem da se prikaže paralela između poetike radiofonskog stvaralaštva i surove i sirove životne realnosti. U delu Moja smrt koja sanja prikazuje se radni dan jednog radio poslenika, u ovom slučaju reditelja, dramaturga i autora počev od buđenja, ustajanja i polaska na posao, preko delovanja u studiju, sve do odlaska na počinak kasno u noć. Pored bizamih, ali ne i beznačajnih dnevnih marginalija, koje čine svakodnevicu, u ovoj radio igri prikazana je atmosfera rada u studiju prilikom snimanja dramskih (a i drugih) emisija. Tada dolazi do prožimanja dnevnih briga i događaja povezanih sa umetničkim stvaralaštvom reditelja i glumaca. Autor uspešno suprotstavlja verbaJno iskazane principe poetike radiofonskog stvaralaštva sa samom praksom i zalazi, kako bi se reklo, u samu prirodu fenomena radiofonskog izraza. Mikrofoni registmju sve i posle se, veštom montažom, brišu i izostavljaju pogrešno izgovorene reči i promašeni inteipretativni segmenti izvođača. Ali, Jokić permanentno uspostavlja i vezu sa stvamim životom, prisutnu, inače, u glumačkom stvaralaštvu. Upravo u takvim paralelizmima i relacijama je i draž radio igre Moja smrt koja sanja. Naravno, čitava ta radio igra ne bi mogla da se realizuje da majstori tona Nikola Nikolić i Zoran Jerković nisu istrajno i strpljivo prikupljali dokumentarnu građu, snimajući ono što se govori u studiju kada crvenim signalom nije naznačeno da su mikrofoni uključeni. Treba odati i posebno priznanje Nikoli Nikoliću za montažu toga materijala. Međutim, isto tako, treba odati priznanje Miroslavu Jokiću što je, svestan nemogućnosti realizovanja apsolutno dokumentarnog radiofonskog dela, ostvario kombinovano delo - delimično igrano, delimično zasnovano na autentičnim zvučnim snimcima, Kombinujući čitav materijal, on uključuje i samoga sebe, što delu daje posebno obeležje. Jer, reč je o još jednoj komponenti, u

137