RTV Teorija i praksa

rafinirano ostvarenom infonacijom iskazuje neumomu radoznalost. Dragan Mitrić pobrinuo se za prikladan muzički fon, a majstortona, Tomislav Perić, vešto ga plasirao ispod teksta ove zanimljive radio drame koja je, bez sumnje, slušaocima približila Teslino stvaralaštvo i njegov izumiteljski postupak, zapravo njegovo vizionarstvo, koje je izazivaio otpore i nerazumevanja čak i onih od kojih se to najmanje moglo očekivati.* FAUST- DRUGI DEO Gete među pozorišnim stvaraocima zauzima skromno mesto. Na tu činjenicu, možda isuviše strogo, ukazuje Miloš Trivunac: „Njegova dramska dela, čine, po pravilu, najbolji utisak kad ih čovek čita, ali gledaoca više odbijaju, no što ih privlače. To važi za njegovoga Geca od Berlihingena, to važi za Ifigeniju i Torkvata Tasa, to važi i za samoga Fausta, njegovo najveće delo, i jedno od najvećih u svetskoj književnosti, jer svi ti komadi iraaju za pozomicu isti nedostatak: oskudicu u radnji“. 9 Međutim, ono što smeta prilikom pozorišnih izvođenja ne mora biti presudno i kada se Faust izvodi pred mikrofonima. To je i dokazalo izvođenje Fausta na radiju. Prošlo je punih sedam godina od uspešnog izvođenja prvoga dela Fausta na programu Radio Beograda, u adaptaciji i režiji Nade Bjelogrlić. Ohrabrena tim uspehom, ona se prihvatila adaptacije i režije drugoga dela Fausta, u prevodu Branimira Živojinovića. U drugome delu Fausta, koji ima pet činova, nastavlja se Faustov put po mitsko-simboličnim prostorima. Na kraju, on će doći do svesti o delatnom životu za druge, kao o vrhovnom smislu vlastitoga postojanja: on otima kopno od mora, pa i kad oslepi, u dubokoj starosti, zamišlja bezbroj Ijudi kako slobodno i srećno žive na zemlji. Poželevši da takvo stanje večito potraje, Faust istovremeno gubi opkladu sa Mefistom, prema kojoj će ovaj steći pravo na njegovu dušu onoga trenutka kada Faust prestane biti nezadovoljan, kad oseti takvu sreću u kojoj bi mogao večito uživati. Ali, u času kad đavoli hoće đa ponesu Faustovu dušu, nailaze anđeoske čete, koje je preotimaju. Fausta, koji je simbol čovečanstva raspetog između čežnje sa saznanjem i greha, između raja i pakla, Boga i đavola, altruizma i egoizma, žudnje ka višim vrednostima i nihilizma, tako spasava njegova neprestana težnja da svoj i uopšte Ijudski život učini što humanijim, odnosno smislenijim.

‘ 111 program Radio Beograda, 9.11 1993. ’ Miloš Trivunac, Gele. Predgovor knjizi: Gete, Egmont, Srpska književna zadruga, kolo XXXIV, knj. 230, Beograd, 1931, str. XX,

139