RTV Teorija i praksa

naznačavao premene ambijenata događanja radnje i, takođe, rafmovano oblikovao višeglasne scene, koristivši različite zvučne efekte. 12 EFEMERJSII KAO RADIO DRAMA Efemeris II Dejana Medakovića obrađuje život izbeglih Srba iz Hrvatske u Beogradu, za vreme nemačke okupacije 1941-1944. godine. To su godine tmine i neizvesnosti, gladi i terora, otpora i stradanja. Specifičnu Medakovićevu projekciju događaja toga vremena, uz lucidne opservacije o položaju građanske inteligencije i njenom nesnalaženju u svemu što je tada izbilo na površinu glavnih dmštvenih tokova, nalazimo u drugom delu memoarske proze Efemeris. Sve protivrečnosti prve Jugoslavije, koje su tada donele kobne posledice, imale su, dabome, svoje reflekse i na život porodica zagrebačkih Srba Medakovića i Raića, koje su se blagovremeno obrele u okupiranom Beogradu. Naravno, u centru pažnje su autobiografska sećanja, koja nikako ne sužavaju ukupnu projekciju. Ta nas sećanja vraćaju na negdašnji život u Zagrebu, a donose i sliku izbegličke stvamosti u našoj sredini. Sve se to zaključuje dolaskom oslobodilaca 1944. godine, koji svima nije doneo radost. Dramatizator Medakovićeve proze, Nebojša Bradić, opredelio se za karakteristične pasaže, koji otkrivaju suštinske probleme života izbeglica u okupiranom Beogradu, kao i sve dileme koje su se postavljale pred tadašnjim mlađim naraštajem, Takođe, dramatizator, sasvim razumljivo, nije mimoišao ni onu osnovnu dilemu aktera ove hornike - kuda pobeći, na Istok ili na Zapad, u Beograd ili u Trst? Prevladala je prva varijanta i, dabome, donela susret neočekivan i neželjen, sa komunizmom posle fašističkoga terora. Bradić je konstruisao dramatizaciju hronike ustanovivši osnovni monolog protagoniste, odnosno autora u koji je interpolisao razne, pretežno dijaloške sekvence, koje su rasvetljavale ukupnu situaciju. Mada kratke, te dijaloške sekvence bile su jezgrovite i mogle su odslikavati deo opšteg raspoloženja pod okupacijom. Ipak, bilo bi bolje da je dramatizator uključio još koju ličnost i tako izbegao pretežno monološku fakturu adaptacije, I kao reditelj, Bradić je primenio postupak identičan onome za koji se opredelio kadaje svojevremeno režirao prvi deo ove proze. Kako nam se učinilo, sada je manje insistirao na slici opšteg zvučnoga ambijenta u kojem se radnja zbiva. Bilo je

13 111 program Radio Beograda, 16. II 1993.

141