RTV Teorija i praksa

prepustiti studentima.) Pre bih mogao da govorira o tome čime sam se rukovodio u svome pedagoškom radu. Pre svega, shvatio sam ulogu pedagoga kao inicijatora koji, mnogo više u razgovorima nego ех catedra predavanjima, pokreće pitanja koja se tiču same prirode naše umetnosti. Pošao sam od čvrstog uverenja da se zakoni umetnosti ne smeju kanonizovati, da ne postoji nijedan sistem koji bi bio neprikosnoven i apsolutno važeći. („Zlatno je pravilo da nema zlatnih pravila" - rekao je So.) Procenjujući dugo iskustvo pozorišta, trudio sam se da svaki student, odnoseći se kritički prema ovom bogatom nasleđu, pronađe za sebe ono što mu može biti od neposredne koristi u praktičnom radu. Osim ovog diskurzivnog načina izvođenja nastave, znajući da teorija ima smisla samo ako se potvrdi u praksi, studenti bi radili čitav niz vežbi, od kojih bi svaka imala cilj da savlada jedan dramaturški elemenat; posebno su dragocene kolektivne analize svake vežbe nakon kojih je svako, bez nametanja, sam izvodio zaključak. Ono u čemu sam pokušavao da sledim profesora Klajna jeste to da sam se trudio, bez obzira na to da li je reč o nekom teorijskom principu ili kritičkoj oceni vežbe, da pružim što übedljiviju argumentaciju. Pa ipak, svoj sud nikad nisam shvatao kao obavezujući i svako gaje primao samo u onoj meri u kojoj je mogao da postane i njegov. Tako je svako za sebe tragao i otkrivao svoje puteve. Sta je estetski predmet reiije (drama, radio, televizija - mediji u kojima režirate)? Moglo bi se reći da je režija „posao na zadatu temu“. Ona uvek ima jasno određeno polazište. Za razliku od pisca koji kreće ~ni od čega“ (pred njim je na početku samo zastrašujuća belina hartije), reditelj odmah ima gotov predmet koji treba da obrađuje; to je delo koje je dato u obliku drame ili scenarija. Iz ove činjenice katkada se izvlače i ovakvi zaključci: reditelj je inferioran u odnosu na pisca; reditelj služi piscu; reditelj samo reprodukuje autorovu zamisao - što vemije to bolje; reditelj i nije autohtoni umetnik, on je reproduktivac, te mu i nije mesto u Akademiji nauka i umetnosti, itd. Da li je zaista opravdano tako prestrogo suditi o režiji samo na osnovu neosporne istine da je njen estetski predmet tuđe delo i da reditelj kreira na temelju tuđe kreacije? Ako bi to bio dovoljan razlog za minimiziranje jedne umetničke profesije, šta bi se tek onda mogio reći za posao pozorišnog ili filmskog kritičara „koji

185