RTV Teorija i praksa

Svoje dugogodišnje iskustvo na televiziji mogao bih da svedem na sledeće: to je izuzetno naporan, iscrpljujući rad; pisanje scenarija, snimanje, montaža, sinhronizacija - a sve to smestiti u određene rokove i strogu minutažu emisija - zahtevaju maksimalno angažovanje kako u kreativnom tako i u ftzičkom smisiu. U poređenju sa pozorištem, to je rad koji zbog velikog obima i furioznog tempa može da ide na uštrb stvaralačkog i da se svede na rutinu; a u odnosu na radio, televizija ipak pruža veći prostor i daje veće mogućnosti za realizaciju vlastitih ideja. Koje su ličnosti i pojave dale največi doprinos razvoju dramske, radiofonske i TV režije u vreme Vaše rediteljske aktivnosti? U toku moje „rediteljske mladosti“ bio sam fasciniran čudesnom imaginacijom Bojana Stupice, promišljenošću i mudrošću Mate Miloševića, minucioznom analitičnošću Huga Klajna i razigranošću i poetičnošću Miroslava Belovića. Svi su oni za mene bili nedostižni uzori. Što se tiče radija, tu je bila apsolutna dominacija Mire Trailović sa brojnim režijama radio drama; takođe sam sa interesovanjem pratio i rad njenog radio studija pri Radio Beogradu, u kome su, uz prisustvo publike, izvođene i snimane predstave. Kao jedan od prvih pionira televizijske režije isticao se Slavoljub Ravasi, posebno svojim režijama televizijskih drama, kao i muzičkim emisijama. U realizacijama zabavnih emisija bili su nenadmašni Anton Marti i Sava Mrmak. Pojava „Ateljea 212“ i kasnije ~Bitefa“ bili su za nas kao zemljotres i širom su nam otvorili vrata prema svetu. Oni su umnogome izmenili naše poglede. Televizija je svojim orgromnim tehnološkim napretkom pružala nove, velike mogućnosti u rediteljskom postupku, dok je radio (i pored umnožavanja programa i korišćenja stereofonije i elektronike) ipak ostajao u njenoj senci, Sta mislite o anketnom istraživanju fenomena režije i koje bi naučnoistraživačke metode trebalo preduzeti kada je reč o isloriji, teoriji i estetici režije? Kao i svaka vrsta umetnosti i režija je pre svega stvar prakse. Teško je i zamisliti neku teoriju koju bi tek praksa trebalo da potvrdi. Put je sigurno obrnut. I baš zato što sam uveren u to da se samo empirijskim putem može doći do uopštavanja i nekih

189