RTV Teorija i praksa

Režija је ipak druga profesija. U odnosu na pisca, reditelj je pre svega praktičar koji radi sa (živom) materijom; on delo „postavlja" na scenu, on scenano (preko knjige snimanja) snima i montira. Onu osnovu koju mu je ponudio pisac, svojom kreativnošću nadograđuje, obogaćuje i neposredno prevodi u živu, pokretnu sliku. Slikovito rečeno; dramaturgija i režija su kao sijamski blizanci koji su životno povezani i jedno bez drugog prosto ne mogu. A šta ako su oni srećno spojeni u jednoj ličnosti (Molijer, Breht, Bergman, Felini...)? Pa i to je dobro, zašto da ne? Kakva su Vaša iskustva s cenzurom u doba ideološke represije, kao i и vremenu postkomunističke krize? Moie ii se govoriti o ~političkoj režiji" i ~režiji centara moči" i njenoj reperkusiji na ukupnu duhovnu stvarnost, kao i na slobodno estetsko i umetničko stvaralaštvo? Kako se ona emanira u subjektu duha umetnika? Kako sam svoje knjige, drame, scenarija i režije najčešće namenjivao deci, svoju ~podobnost“ nisam dovodio u pitanje, te svojim radom nisam izazivao podozrenje niti trpeo represiju. Zato bi moj odgovor na ovo pitanje mogao biti više načelne prirode. Ako bacimo pogled iza sebe i dosegnemo njime u dalju prošlost, videćemo da je odvajkada bilo problema u međusobnom odnosu umetnika i vlasti. Pa i onda kada su se javljali kao mecene, nosioci vlasti diktirali su svoje uslove koje bi umetnici (voljno ili nevoljno) prihvatali. Mogla bi se napisati čitava jedna istorija slučajeva u kojima su se sporile ove dve strane; i odmah bi se videlo da se spor uvek rešavao na štetu umetnika (nezabeležen je slučaj da je ikada bilo obratno). To je i razumljivo kada se zna da vlastodržac raspolaže sredstvima represije a umetnik od ~oružja“ ima samo svoju umetnost. A kazne koje je trpeo kretale su se od „posipanja pepelom“ do tragičnog martirstva za svoju umetničku veru. Ovaj sukob uslovljava različitost pozicija. U prirodi je vlasti da se održi po svaku cenu pa bi zato htela da joj i umetnost koristi, da je podrži, da joj služi, a ako ne bi uspela u tome da je onda potčini, kako joj ne bi protivurečila. S druge strane, umetnik je uvek nezađovoljnik, buntovnik (ovo naročito važi za dramske umetnosti). On svoje delo i stvara od Ijudske nesreće i gluposti, ali i od ograničenosti i nasilja same vlasti. Otuda mnogi misle da on uvek treba da bude u opoziciji prema ~sistemu“. Ako to i ne mora biti pravilo, jer sve zavisi i od stepena demokratičnosti sistema, sigumo je da on mora da zadrži kritičku poziciju.

192