SRĐ

— 223 —

Oh ne! nijesam je očekivao zajsta. (ide put vrata, zaustavla se za eas, te odlueno izlazi). PRIZOR III. Grofica, pa Savka. Grofica (ostala je rukom put slušalaca, zatijem kaže prstom put vrata). Zajsta kukavna je ženska zloća, ako vlastelin Orlović bucle uzrokom da siromašni baron Vojslav počini štogoć nesmotreno (zvoni). Savka: Jeste li zvali, gospođo? Grofica (паргат)а se prama ogledalu) : Da, zvala sam te. Znaš, gospodin baron otišao je? Savka: Bila sam u predsobju, te sam ga viđjela odletjeti kao munu! (sluša) Ali ne čujete kako pući onog jadnog kona? . . Grofica: Daždi li još? Savka: Iz neba i zemje. Grofica: Dobro. Negove će se misli razbistriti na kiši. Danu da čujem, šta ti misliš o meni? Savka: Mislim, gospođo, da onaj čovjek, kome ćete srce pokloniti, mora će mnogo i mnogo progutati i truditi se dok vas zasluži. ZbHa ; znate da zapostat čeka na stubama? Grofica: Ne gubimo clragocjeno vrijeme. (smijući se) Pokrij kišobranom vatromet i odma pripalite ga. Savka: No, ako se baron Vojslav povrati. Grofica: Vratio bi se mokar kao kokoš. Ajđe, ajde, već su osam sahata. (Savka izlazi). PRIZOR IV. Grofica sama pred prozorom. Osjećam se malko nemirna, i va(a đa nastojim da budem vesela. Opasnu sam igru zametnula. (euje se šuštaiie kao što čini vatromet kad je upajeu) Oli! napokon vatromet je pušten. Lijepe vatrene duge! eno malijeh kuglica gdje se odvajaju, pucaju i lete zenili . . . nema ih više! . . Ala je valan onaj moj vatrometac! (u strahu) a da po nesreći hibav onog čovjeka, koga cijenim i poštujem, pretvori se u dim kao prah ovog vatrometa? (gieđa opet na dvor) Noć je tamna, gusti oblaci pokrivaju svod nebeski! Hoće li biti taman i onaj zrak nade što ga ovdje osjećam. (meće ruku na sree i sluša) Ne varam se, neko dohodi. ..