SRĐ

— 234 —

А Sultan dozva i zapovjeđi tada straži mnogobrojnoj, da se prikrije i da čeka na znak od nega; a on ode u ložnicu svoju, navuče pancirli-košulu i čekaše ih. I kada se spusti noć udoše sedam Novobrđana u ložnicu da skmu ruho gospodaru svome, po običaju dojakošnem. A Sultan pl,esnu dlanom o dlan, i namah se zgrnuše silni naoružani stražari i pohvataše sve Srbje mladiće. Pregledaše ih, i kod svakoga nađoše ispod ruha prikriven oštar nož. Preblijeđi Mehmed, pa ih zapita: — „Ко vas nagovori, te se usudiste i odvažiste na djelo to ?" A oni mu rekoše: — „Niko drugi, care, nego jedino velika tuga za našijem milijem roditejima i prijateUnia!-' A Mehmed zapovjedi da se ne jav],a nikome po zeml,ama carstva mu prostranog za ovo. I još zapovjedi, da im se imena nikako ne smiju spomenuti; vječni zaborav neka ih pokriva! — I mi im danas, doista, ne znamo imena. Drug nihov Mihajlo iz Ostrvice, koji nam napisa i ostavi knigu o tijem strašnijem vremenima, ne zapisa im ni on imena ni jednom (osim imena prokletoga Tomašića!).

Primjedba: Riječi pod „»•" vjerno su navedene iz Kronike suvremenika tih događaja, Mihajla iz Ostrvice. GLAVA PETA. „Poslije toga шје htio više oar Mehmed ni jednog srpskog momka imati u ložuici.' „А nas neKoliko uzeli smo nihova tjelesa noću i sahranili smo ih kod jedne puste crkve". Turski Ijetopisi. I reče Mehmed car veziru svome: — Ne ću da imam više oko sebe slugu od tog krvničkog raškog roda! Pradjed mi, rahmetli Murat-han, pogibe od krvnika Obilića na Kosovu, sred vojske od trista hilada; a ja u malo, evo, sada ne pogiboh od ruku robova svojijeh sred tvrda dvora i silne straže svoje!