SRĐ

— 318 —

prigovora, a i ne može ga biti s nikakve strane, jer je ovo historija na osnovi tvrclijeh dokaza poznatijeh svemu svijetu. Eto đakle na što se svodi ti tobožni dokaz o političkom hrvatstvu grada Dubrovnika! No kad se obazremo na doba, u koje je pisan rečeni nemački spomenik, nije čudo da se je piscu omakla ona historijska omaška. T na Europejskom 1 ) zapadu bilo je sve mutno u političkom i etnografskom obziru, a kamo li na istoku i na Balkanima. Pa hoćeš da je onaj Nijemac, što je napisao onaj spomenik, nešto o tome znao u opće, a na po se o Srbima i Hrvatima, kad i mi u Dubrovniku početkom prošloga vijeka nijesmo gotovo ništa znali za to, i tek polovinom prošloga vijeka počelo nam se je o tome svitati. Nije čudo da se i danas Nijemcima brkaju pojmovi, kad pišu o Srbima i Hrvatima, a kamo И onda. Pa i to treba na um uzeti da su Nijemcima, barem u Austriji, Hrvati domaći elemenat, a Srbi su im narod gotovo vanski; pa i dvostruka ih naša azbuka smeta, što je čudnovato, jer i oni imaju je dvostruku. Za hih je srpski što je ćirilovicom napisano, a hrvatski latinicom; pa i o tome kadgod smeteno pišu. Biće ti, dragane, pao pod oko kadgod kakav službeni prijevod iz nemačkoga na naš jezik, pak ako je tekst ćirilovicom napisan, onda ima opaska (kroatisch mit serbischen Buchstaben). No što ćemo iskat take spomenike u zaglušnoj starini, gdje se lakše brka historija, pak po tome i politika i etnografija. Eto ti, dragi prijane, jednog znamenitog skandinavskoga djela, koje je lani izaslo, a naslov liiu je: Illustreret Verdenslitteraturhistorie, Copenhagen 1901. U toj knizi M. M. Benediktsen uredio je slovenski dio te historije svijetske literature. I tu nazivlc Dubrovnik hrvatskijem gradom, a čuveni Jensen, koji je u Dubrovniku živio i upoznao se s dubrovačkom ctnografijom i khiževnošću, piše o tomu djelu ovako*): ,,S pravom se ističe (u toj khizi) na posletku eminentna važnost Dubrovnika kao predstraže zapadnačke kulture na slovensko-turskom balkanskom poluostrvu, dok, u istoriji, i negova uloga nije odigrana. Samo čini pisac pogrešku nazivajući Dubrovnik hrvatskim, a uz to opet spomine Srbe kao susjeđe toga grada. Dubrovnik nije bio ni jednostrano hrvat') Govori se samo o Evropi, jer ostale česti naše zemle, poznate i nepoznate, bile su gotovo prava nepoznaniea. 5 ) v. Kolo, sveska Y. g. 1902 obr. 269.