SRĐ

— 319 —

ski ni iskjučivo srpski; on je zajednički južnoslovenski produkat na talijanskoj osnovi. Osim toga mogao je pisac na tom mjestu spomenuti i Dubrovačke realističke komedije i dubrovačku slovensku dramatiku u opšte, a neznatnu primjedbu o Gundulićevu prevodu Tassa, što se istorijski ne da dokazati, mogao je izostaviti". Evo dakle, dragi prijane, na što spađaju ti tobožni istorijski dokazi bez istorijskoga kriterija. Eto je u ovome Skandinavskomu dokumentu o hrvatstvu grada Dubrovnika pobrkana, kako vidiš, etnografija, a u onome davnome nemačkomu, kako smo vidjeli, više politika nego išta. No u objema spomenicinia raspravla se o gradu Dubrovniku, što je opasan zidovima, a ne o negovoj okolici, jer sam rečeni učenak B e n e d i k t s e n „spomine S r b e kao susjede toga grada". Uzgred ovdje sad bih ti ja mogao, dragane moj, natuknut o drugijem historijskijem stranputicama, i to mnogobrojnijem, po kojima je Dubrovnik razglašen talijanskijem gradom; pa svrativši se sa sviju tijeh stranputica, mogao bih ti dugo govoriti o pravom obiježju grada Dubrovnika, biva o negovu Srpstvu, i dokazat ti da su i građanske i crkvene Dubrovačke vlasti priznavale pučkom jeziku u Dubrovniku srpsko') ime; a za inostrane dokaze dosta bi bilo da ti navedem što govore noviji znameniti, a ne kojekakvi, pisci, koji dobro poznaju naše stvari, a nijesu in ultima T h u 1 e kao onaj Skandinavac ili iz zaglušne starine kao onaj adamitički Gutembergovac; a to su Kalay i Tomaseo, ali ne ću, jer za to me nijesi pitao, pa hitam da ti odgovorim na drugo tvoje pitane, biva na lirvatsko ime jezika u staroj Dubrovačkoj kniževnosti, jer na toj slaboj osnovi zgrađeni su svi ti tobožiii historijski dokazi o političkom i etnografskom hrvatstvu našega grada, a donekle zaveden je tijem i Jensen, komu je zanago kriva čakavština u staroj Dubrovačkoj knizi, o kojoj ću ti sad govorit, zašto rečeni učenak nije Dubrovnik okrstio iskjučivo srpskijem gradom. Ad II.). Neosporna je istina da u Dubrovniku XVI, XVII i XVIII vijeka pojedini su pisci nazvali naš jezik hrva tskij em 2 ), ') Vidi „0 Српском имену по западнијем крајевима нашега народа, напиеао В. ђ. (прештампано из „Наставника" за год. 1900); у Биограду 1901 (стр. 17-20). 3 ) Od starijeh pisaca, koji su nazvali naš jezik hrvatskijem, jedan je Bruer francez ne Dubrovčanin i ako je bio lijepo naučio naš, jezik i postao našijem