SRĐ

— 460 —

ometaju zlomislenost i liezuanje nižih klasa; i gotlina, koju sam izabrao kao taenu granicu clruge perijode upravo jc ona kad se vlastela i pučani razdvojiše. Mlečići zovu tu razdiobu „Serrata dei Consiglio " to jest stješnjavanje Senatske vlasti na samu aristokraciju po rodu. Treća nam perijoda pokazuje napredak ove odijeljene stihijc ndctačke vlastele u mislima i u strastima, plodovi njihovog priviie govanog položaja ili odsudnijeh iskušenja. Sve to jače rasprostiranjc književnoga znanja, koje dopre do svog vrhunca otkrićem štampe, i preporogjaj formula klasičke nauke, preinačiše razmišljanjem™fili bezvjerstvom potamniše iskrenu hristjansku vjeru prvijeh vremena; a društveni položaj, odsad nezavisan od junaštva, udruži odma bezazlenost, taštinu, nestašnost naučnikovu sa lakomošću i prepredenijem lukavstvom trgovca. Pod zaštitom i bodrenjem ovako sastavljenoga Senata, malo se po malo osnovaše izvrsne družbe umjetnika, koji mahom pripadahu pučkoj klasi i koji se zaklinjahu da će u društvu biti kao prava braća; čuvajući preprostu iskrenost njihove vjere, radijahu u miru, bez požude za slavom, pod vladom mudre aristokracije; i gragjahu za nju one veličanstvene palače, postavljajući im zidove unutra i s polja zlatom i Tirskijem porfirom, skupocjene stvari u rukama Mlečića, više nalik na nebeske boje nego li na šare morske. U četvrtoj se perijodi otkrićem štampe književnost druži sa rogoborenjem; nježna umjetnikova vještina unosi sjaj u raspuštenost! pohote vlastele — tijeh rafinovanijeh veseljaka, koji preziru stroge zakone religije ma da joj i uzdržavaju veličanstvo forme — u brzo iscrpljavaju, lažnijem pojimanjem časti, blago Venecije i njenu snagu; najzad bacaju puk u siromaštvo, od politike čine ruglo i sramotu, i izravnavaju sebi za uvijek nizbrdicu abđikacije vlasti. Te dvije istorije religije i politike mletačke nijesu ništa drugo nego kratki poslmpci slične radnje misli i dogagjaja u svijeh Jcvropskijeh naroda. U cijelom hristjanskom svijetu te se dvije istorije razvijaju upored na isti način. Primanje hristjanstva, njegovo primijenjivanje, odmetnuće — i moralna propast. Razvoj kraljevskc vlasti, njeno poštovanje, korupcija — i društvena propast. Ali nema viđljiva svjedočanstva o onoj intiinnoj životnoj vezi, koja u istoriji svakoga naroda onu sudbinu vezuje sa ovom. Prvu nauku, koju Venecija nauči kad poče ozbiljno misliti, bi ova: da i pogauski kraljevi mogahu biti pravedni, a hristjanski iskvareni.