SRĐ

— 550 —

Da li čekaš, oj Kosovo tužno, Novu borbu i nova megdana, Da li čekaš, ej sudbino kleta, I srećnijeg, novog Vidov-dana? Da li čekaš bratsko razbojište Opet bojna truba da zatrubi? Ili čekaš, — ah, zlaćani sanci! Da se Prizren s Avalom pojubi?!.. II i ovaj: Da, od Crnog do Jadranskog mora Rod slovenstva širi svoje grane; АГ još nosi nezarasle rane Grdne rane kletoga razdora. U podnožju velebitskih gora, Trebevića sa ubave strane, I s Avale ista pjesma plane: „Nas jednako sunce grijat mora!" U srcu nam isti žar plamasa, Ista sreća grije naše grudi, Lovćen i on iza sna se budi; I on кб da trpi od užasa Đorde stare, u krv okajane, U krv bratsku! Svani, srećni dane! Ko da ostane hladan čitajući ove stihove? Ko da se duže ne zaustavi na nima, te da ih ne jednom nego i dva i tri puta ne pročita ? . . I ko bi mogao da kaže, da ovake pjesme može ispjevati i neko drugi, a ne baš pravi, istinski, bogodani pjesnik? . . No hajdemo daje!.. Pređimo na hegove Uibavne pjesme, pa tu da ga vidimo, kako čezne i sana . . . čitajmo pjesmu Jednom dj evojčetu: Ja hoću da čeznem — čežna je slatka, A сЦ je života — smrt; Ja hoću da ginem i da izgorim Za tvojim poljupcima Na sv'jetu nema ništa milije,