SRĐ

— 551 —

37

Od slatke čežne i ocl uzdisaja. Još lioću u čežui život da stratim I da uzdišem . . . Oa žarke žel,e, ah da umirem Za tvojim Шап-grudma i za b'jelim vratom! Ja ne ću da te takuem, Jer ružin pupolak, kad se razvije, I kad mu lahor otruni eaške, Odmah i svene. I mladost naša minula bi tako. Gle: rosni cv'jetak na livadici, Za suncem čezne i — rumeni se; Al' kad ga zraci sunca pojube, Smorenu glavu grudma prikloni. Tako i usne naše, kad bi se sjubile U poI,upeima, Koprenu sna bi trgla java s očiju nam, I svijet bi taj vidjeli u prozi, I sve bi slasti iščezle već za nas I bilo bi nam mrijeti . . . Kako čudna, a kako čista, golubinja Jubav!. . I kako li je lijepo opjevao pjesnik, na način malo neobičan u nas! Već se u ovoj pjesmi jasno vidi, koliko je originalan i u koliko se otresao svojijeh uzora, za kojima se u mlađijem godinama povodio. Isto kao ova lijepa je, ako nije i još Jepša, pjesma Ti uživaj. Ti uživaj — stvorena si za to. Ne daj da ti suzica ni jedna Otrgne se niz veselo Исе, I da rađost nesmućenu smuti. Ti uživaj, ja ne marim više, Sv'jet je moje pomutio snove, Moji nadi razb'jeni su davno 0 kam tvrdi i klisure hladne. — Oh, ne ima ništa na tom sv'jetu Što bi mogo požejeti više, A ne mrzim i prezirem Juto! Ludi su me sa prezrenem mrskim